Pesimizam kao da postaje prihvatljiv sastavni dio naših života. Još preciznije, potpuna apatija, koja polako prodire i kroz najsitnije pore ovog društva na način da nam je sve nekako postalo svejedno, nije nam stalo ni do čega, najmanje do kvalitete života. Kroz život kao da se ide po onoj: Preko trnja do zvijezda - jedino što zvijezde nikako dosegnuti. Na godišnjem sam, ali svejedno detektiram apatiju među ljudima, kao da se ničemu dobrom više ne nadaju, ne očekuju bolje, drže palce samo da ne bude gore, izostaje radost prema bilo čemu, posebno radost života. Gdje je nestao život sa svim onim svojim lijepim, ugodnim, željenim trenutcima? Brige su sastavni dio života, slažem se, međutim, danas su brige o svemu toliko…