Naši razgovori uz kavu često završe tvrdnjom: "Za sve smo krive mi, majke." Ovaj su put tema razgovora bili naši sinovi. Dijelimo dojam da su današnje djevojke umnogome čvršće nego dečki, nekako im je od malih nogu usađeno da trebaju biti snažne, hrabre, neovisne, borbene, sve one silne riječi čiji je smisao da ih se odgoji tako da kroz život nema tog problema koji one ne mogu same riješiti. S druge strane, sinove smo naučile da su nježni, plahi, da budu uz nas, da ih nastojimo što dulje čuvati pod staklenim zvonom pazeći da se ne spotaknu o neku "rospiju".

Čudan pristup u odgojnom smislu, jer s jedne strane osnažujemo djevojke, a istodobno slabimo svoju mušku djecu. Da, pri tome se pitamo kako to da nam sinovi nalete na "oštrokondže", a kćeri na slabiće. Zapravo, gledajući povijesno, stalno smo u začaranom krugu u kojemu se radi silne naše ženske potrebe da nas se doista, a ne samo deklarativno doživi kao ravnopravne tjeramo preko ruba osobne izdržljivosti, a što nas često čini upravo onakvima kakve najčešće ne želimo biti: grube, agresivne, hladne, dominantne i borbene. Istovremeno, priroda je odavno rekla da je muškarac snažan, jak, dominantan, čvršći, onaj koji ima pravo na sve, dok se mi zapravo tek trebamo izboriti za to i eto nas u središtu problema: cijeli se život borimo dokazujući da možemo isto. Pitanje je samo - kome se dokazujemo, sebi ili muškarcima? Kao mame radimo upravo suprotno sa sinovima, štitimo naše mlade sinove od tih snažnih, agresivnih i sebičnih nečijih kćeri koje silno teže biti svoje, samostalne, neovisne, ne pada im na um kao našim mamama prije puno godina odmah se udati, imati djecu, dizati kredite da bi se kućili, brinuti o starima, ugađati svekrvi i svekru i silno svima pokazati da su u svakom smislu žene. To je onaj pristup kakav tradicionalno društvo želi.

Još je jedan vrlo zanimljiv paradoks u činjenici da žene koje često silno zastupaju ženska prava imaju pri tome snažnu potrebu sakriti svoju ženstvenost tako da se odijevaju poput muškaraca, s malo ili bez imalo šminke, kratke kose, bez želje da istaknu svoju ženstvenost, lijepe noge, lijepe grudi ili osmijeh i oči. Prečesto se ističe kako žena, ako želi da ju okolina ozbiljno shvati, ne treba biti moderno, ženstveno i elegantno odjevena, nego klasično i strogo, kao da odjeća odražava i razinu naše inteligencije. Kako se onda izboriti za pravo biti žena ako sebi oduzimamo pravo na ženstvenost i izgledamo poput muškaraca? Pitam se je li onda moja potreba da se dotjerujem i izgledam nježno, njegovano i ženstveno diverzija u borbi žena da budu izjednačene s muškarcima. I obrnuto.

Negdje smo u svemu tome pobrkali lončiće i potpuno zaboravili na bit stvari. Žena ne treba sebe dokazivati kroz povećalo koje joj nudi muškarac i muški svijet. U prirodi je žene da bude ponosna i lijepa, jer nema ružnih žena, ženstvena, a ne muškobanjasta. Žena može biti ženstvena na ukusan, a ne vulgaran način. Mi moramo biti svoje. I jednako vrijedne kao muškarci, ali na drukčiji način jer i jesmo drukčije.

Upravo zbog toga moramo više voditi računa o tome kako same odgajamo svoju žensku i mušku djecu. Učenje po modelu je itekako važno kod djece, oponašaju nas, uzimaju što im odgovara, odbacuju ono što im smeta i posve je prihvatljivo da djeca nisu kopije roditelja. Ona su mješavina roditelja, davnih predaka, okoline, društva, svega što u nekom trenu ima snažan utjecaj na njih i njihovo poimanje života i odnosa u njemu. U odgoju je najvažnije naučiti ih da poštuju jedni druge, da jedni od drugih uzimaju najbolje, ne najlošije, i da nastoje jedni druge nadopunjavati, ne umanjivati.

Već dugi niz godina promatram kako dolaze nove generacije snažnih, samostalnih, neovisnih i prodornih djevojaka koje vrlo rano znaju što žele, koga žele i pod koju cijenu. Često je problem što je ta cijena nerijetko previsoka. Obrazovana žena sa solidnim primanjima često traži sebi sličnoga i po razini obrazovanosti i po razini prihoda. Što je žena starija, kriteriji su stroži, pa nije čudno da su danas mnoge prekrasne i uspješne žene same.

S druge strane, imamo generaciju mladića koji odrastaju sa stavom da su djevojke proračunane, agresivne, napadne, previše neovisne, svoje, a oni su istovremeno često odgajani u strahu da pristupe takvim djevojkama, ili su jednostavno naučeni na komoditet i ugodu koju pruža roditeljski dom i majka koja se boji da neka od tih "napadnih žena" preuzme njezina sina. Dakle, za sindrom Petra Pana opet smo mi odgovorne, majke.

Prema tome, drage moje majke, mame, matere, o nama umnogome ovisi kako će se danas ili sutra naši mladi ponašati u vezama, hoće li uopće i htjeti biti u vezi i koliko su spremni na ono što smo mi odavno imale upisano u ženskom kodu, a to je kompromis i bezuvjetno davanje svima.

Ili su možda ove nove generacije puno mudrije od nas pa ne žele imati u svom rječniku "odricanje, žrtvovanje, davanje, uzajamno poštovanje". Dakle, možda je ovo novo društvo u kojemu nije jasno kada kupujete hlače jesu li za žene ili za muškarce jer su gotovo pa istog kroja. Ako je i u životu tako, nejasno mi je zašto se mi žene stalno za nešto borimo i zašto se muškarci na nas žale da stalno nešto tražimo. Kaže se ponekad za neku ženu da je "ona ta koja nosi hlače u kući", pa se pitam je li vrijeme da ih vratimo muškarcima, a mi sebe počastimo finom svilenom i ženstvenom haljinom. I novom torbicom. Za mir u svijetu muško-ženskih odnosa. Naravno, na račun onoga koji ima hlače u kući. Svaka je promjena dobrodošla. I ova u kojoj žena ima pravo biti žena, a muškarac ima pravo da poštuje to njezino pravo na ženstvenost.

"Slabosti, ime ti je žena; Suprotnosti, ime ti je muškarac." William Shakespeare

Piše: Katarina Dodig-Ćurković