Pesimizam kao da postaje prihvatljiv sastavni dio naših života. Još preciznije, potpuna apatija, koja polako prodire i kroz najsitnije pore ovog društva na način da nam je sve nekako postalo svejedno, nije nam stalo ni do čega, najmanje do kvalitete života. Kroz život kao da se ide po onoj: Preko trnja do zvijezda - jedino što zvijezde nikako dosegnuti.

Na godišnjem sam, ali svejedno detektiram apatiju među ljudima, kao da se ničemu dobrom više ne nadaju, ne očekuju bolje, drže palce samo da ne bude gore, izostaje radost prema bilo čemu, posebno radost života. Gdje je nestao život sa svim onim svojim lijepim, ugodnim, željenim trenutcima?

Brige su sastavni dio života, slažem se, međutim, danas su brige o svemu toliko izražene da se čini kako nema dijela života u kojemu se za nešto ne brinemo ili od ne čega ne strahujemo. Strah od hladne zime, od skupog grijanja, o podivljalih cijena, strah od gladi, strah od neplaćenih računa, strah od toga da više nikad nećemo disati punim plućima, strah od gubitka snova, panika zbog nesigurne budućnosti općenito...

Sve smo negdje uspjeli okrenuti naglavce. S jedne se strane divimo jahtama od stotinu milijuna eura i automobilima od nekoliko milijuna eura koji voze brzinom kao da su galaktičke krstarice... Zaokupljaju nas ljudi bez pravih postignuća i besmisleni događaji zapakirani u evente. S druge strane, ne usudimo se preuzeti kritičan stav prema činjenici da nikada više žena nije žrtvama nasilja unutar i izvan obitelji, da svjedočimo porastu seksualnih nasilja u odnosu prema mladima, da nas danas mladi potpuno ignoriraju, svoj prostor za uživanje pronalaze u konzumaciji droge, u klađenju, u alkoholu, u agresiji i nasilnom ponašanju, koje svakodnevno ubire danak upravo među mladim ljudima. Ima li tomu kraja ili je to početak još veće erozije svih područja koja su sastavni dio života svake osobe? Uspijevamo li onda uopće ikada maštati o budućnosti i planirati ju ili smo već osuđeni na nasretnu budućnost?

Mladi ljudi nemaju šansu za svoju nekretninu, ni dvoje zaposlenih uz najveća odricanja ne može se stambeno osamostaliti i bez straha planirati obitelj. Dojam je da je društvo odavno postalo vrlo agresivno okruženje i za one najranjivije skupine, poput djece i osoba s duševnim poremećajima, jer se sve češće preskaču potrebe djece, a pacijenti s duševnim poremećajima obilježavaju kao oni koji su odgovorni za moralnu i ekonomsku propast društva. Svatko danas ima pravo postaviti dijagnozu, odrediti način liječenja i terapiju, bez podloge u znanju i stručnosti, razmahujući se dijagnozama, nazivima nekih poremećaja i ozbiljnih duševnih bolesti da bi oslikao u kako lošem društvu živimo. Licemjeran pristup, jer istovremeno puno toga što je do jučer bilo dio niza psihijatrijskih dijagnoza danas propagiramo kao normalno, prihvatljivo i poželjno ponašanje. Zbunjujemo djecu, šaljemo joj poruke kojima dodatno pojačavamo njezinu nesigurnost i strah od svega, posebno od odrastanja i života.

Odavno je trebalo odrediti smjer u kojemu želimo ići i što želimo mladim ljudima. Želimo li da budu dobri ljudi, a tek onda i uspješni pojedinci? O poštenju kao načinu prolaska kroz život odavno se, nažalost, govori kao o slabosti, psihopatija i agresija postale su sinonimi za uspjeh i ambicioznost, a krađa, pohlepa, uzimanje na račun drugoga kao nešto čemu se divimo i često žalujemo jer i mi nismo bili u istoj prilici.

Ponekad, da bismo osluhnuli puls sredine u kojoj živimo, trebamo samo slušati razgovore za susjednim stolovima u kvartovskim kafićima. Liječnici su odavno postali metom za pljuvanje, vrijeđanje i degradiranje, policija je predmet ismijavanja, učitelji i profesori objektima omalovažavanja i minoriziranja svojih doprinosa... Čovjek koji pošteno radi, plaća režije, svoj porez, trudi se prenijeti na djecu pravi sustav vrijednosti postaje naivac, a oni suprotnih navika i životnog stila naši idoli, kojima plješćemo, divimo se, idealiziramo ih. Prešutno odobravanje lopovluka, krađe, prijevara, amoralnog ponašanja, gaženja drugih ljudi, ismijavanja prepozantih obiteljskih vrijednosti, obezvrjeđivanja rada i poštovanja zdravih autoriteta i načela loše je i vodi u katastrofu čije će posljedice biti nepopravljive.

Tražili smo, gledajmo. Nažalost, sada smo u prvom redu i teško da možemo prebaciti program na nešto drugo. Riječi ohrabrenja iznosi mi moja prijateljica, koja kaže kako joj se čini da nove generacije koje stižu neće trpjeti sve ovo što mi trpimo, da će one zacijelo htjeti bolje. Hoće li? Hoće li im se dopustiti?

Nadam se da će imati šansu na život, a ne na životarenje. Jer život nema reprizu, čak ni pojedinih epizoda. Stoga bismo u ovom u kojemu jesmo trebali pristajati samo na dobro, na najbolje. Ako ne zbog sebe, onda bar zbog djece.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković