Srpanj 1992., sestra i ja obazrivo zovemo roditelje u Metkoviću, kažemo im nježno da smo obje uspjele položiti prijemni ispit i upisati toliko željeni Medicinski fakultet. Oni sretni, zadovoljni, ushićeni, nas dvije umorne, ali još je dovoljno snage u nama da im s odgodom objavimo još jednu važnu vijest. Ona koja se ubraja u rubriku "Vjerovali ili ne“, jer nakon što su se kratko istinski radovali zbog nas, ali i zbog sebe, uslijedio je hladan tuš. Više se i ne sjećam, ali čini mi se kako je meni pripala čast da im kažem kako smo ipak "predale papire na Medicinski fakultet u Osijeku“. Tajac od nekoliko minuta uslijedio je na drugoj strani linije, pa onda moj tata, inače uvijek smirena…