Adventsko je vrijeme, bliži se kraj lude godine u kojoj je svatko od nas bar jednom poželio da postoji gumica kojom bi se mogla izbrisati kako bismo odmah uskočili u 2021. Godina na isteku bila je, blago rečeno, drukčija i sigurno ćemo još dugo o njoj razmišljati kao o onoj koja nam nije trebala.

Tko zna, kada se jednom budemo okrenuli unatrag, možda na kraju i iz nje ispadnu neke dobre stvari. Možda nas ipak potakne da nešto mijenjamo u našim ustaljenim i robotiziranim životima u kojima su rutina i predvidljivost postali sinonim za "dobro". Sada smo prisiljeni planirati dan po dan, bez velikih očekivanja, kako od nas samih, tako i od života općenito. Odjednom smo se sveli na onu famoznu izjavu koju smo često spominjali, ali nismo ozbiljno držali do nje: Samo da smo živi i zdravi, i da smo svi na broju, bez svega ostaloga se može. Nažalost, ovo je godina u kojoj je svatko od nas izgubio nekog dragog, neku svoju poznatu osobu, ili nekoga tko mu je bio sinonim za radost, životnu vedrinu, prijateljstvo, sreću, udisanje života punim plućima, baždarenje osmijeha na najjače, za dugogodišnje poznanstvo, za ljubav u nekom njezinom obliku...Ljubav pokreće svijet, emocije čine čuda, a zaljubljenost nas čini totalno drukčijima, takvima da je sve ostalo u tom trenu manje važno, ili nevažno. Osim, dakako, osobe koju volimo i do koje nam je stalo. U adventsko se vrijeme sve vrti oko ljubavi, lijepih emocija, brige za bližnje, osjećaja zajedništva, pripadnosti i obiteljske sloge. Svi smo ranjivi kada su emocije naglašene, kada nas zaokupe, ne daju nam da dišemo, preplave naš um i naša srca, zaustave naš dah i potiču nas uglavnom da budemo bolje verzije samih sebe. U prosincu svi smo nekako nježniji, emotivniji, suza nam često zaiskri u kutu oka, a posebno kada se sjetimo onih kojih više nema, a i dalje su nam u srcu. Tamo su se trajno uselili, da nas uvijek podsjećaju kako smo bili privilegirani, jer smo bili voljeni, i jer smo nekoga voljeli. Ljubav je najsnažnija emocija, a toliko je komplicirana kada si odrasla osoba, a jednostavna kad si dijete.U jednom se svi slažu, nije lako kada boli iznutra, kada "boli srce“. I ne znamo kako da opišemo tu bol, jer silno boli, imamo osjećaj da se gušimo, a ne ugušimo se, udahnemo, a bojimo se izdahnuti, bojimo se da ćemo naglo prestati disati, da ćemo umrijeti. Tako često promišljaju tinejdžeri kojima su osjećaji, emocije, ljubavni problemi nešto što im život znači. I sada, u ovoj pandemiji, sve im je nekako naopako, niti mogu biti skupa sa svojima voljenima, niti se mogu negdje skriti i voljeti onako kako to klinici znaju, intenzivno, inspirativno, bolno, šaroliko, neopisivo lijepo, a opet neshvatljivo frustrirajuće, s često gorkim okusom i stavom da nikada neće nekoga preboljeti, da će životno patiti, vječno tugovati...Na današnju me kolumnu potaknula moja mlada 15-godišnja pacijentica koja je tako poetično, nježno, a ipak zrelo za svoju dob opisala što je srž ljubavi, s kojom se cijeli život nastojimo nekako harmonizirati i težimo tome da bar jednom u životu iskreno volimo i budemo voljeni. Često smo skloni nekako omalovažavati promišljanja naših klinaca o ljubavi, često se usudimo nametati im vlastita iskustva i vlastite neuspjehe, pri čemu im ne nudimo onu vjeru da je ljubav energija koja pokreće i njih i sav svijet oko nas.Upravo zbog toga s vama ću podijeliti krasan sastavak na temu ljubavi, čija je autorica spomenuta pacijentica, čiji je život već sada težak i zahtjevan, ali ipak nije odustala od ljubavi i želje da joj ljubav bude nit vodilja na putu za koji vjeruje da će je odvesti u bolje od onoga što je trenutačno njezina stvarnost."Ljubav je osjećaj, ljubav je volja za nekom osobom, ljubav je nešto posebno. Najdraža mi je ljubav prema dečku, on je osoba posebna u mom životu, on je netko s kim provodim dan, s njim sam prošla različite ljubavi, neke su bile tužne i pune suza i tuge, druge su bile sretne i kroz osmijeh. Skupa smo se smijali i plakali, naša je ljubav bila svakakva, i mučili smo se i gnjavili,ali smo se znali i usrećiti. Za ljubav prvo treba imati osjećaje, dušu i srce. Ne možemo samo tako reći da je nešto ljubav ako to ne osjetimo. Ljubav bismo trebali imati i prema osobi i prema stvarima, ili osobi koja nas usrećuje i s kojom se smijemo. U ljubavi često tražimo i utjehu. U današnje vrijeme ljudi često koriste riječ ljubav, a da i ne znaju njezino pravo značenje, a ljubav često može biti i nešto što nas i uništava. Za mene je ljubav kada vidimo osobu koja nas usrećuje, kada nas netko zagrli, a mi se onda satima smijemo. Zapravo se smijemo jer smo sretni što imamo takvu osobu. Ljubav je kada osjećamo nešto što nikada prije nismo. I kada plačemo zbog nekoga i to je neka ljubav. Uglavnom, svatko od nas ljubav smatra drugačijom, a da zapravo nitko sasvim i ne zna pravo značenje ljubavi, niti ćemo ikada to i saznati. Najvažnije je da mi budemo sretni sa svojim značenjem ljubavi“.Dakle, voljeti se može i mamu i tatu, i sina i kćer, i sestru i brata, i prijatelja i prijateljicu, i ženu i muža, i psa i mačku, i curu i dečka, i tajno se može voljeti nekoga kome cijeli život pripadaš, iznutra, iako niste skupa, ali taj ga unutarnji vaš svijet detektira, i um zna da je on dio vašeg čarobnog svijeta predivnih emocija... Voljeti možete na više načina, različite osobe i u različitim životnim razdobljima, ali kako je malena jasno rekla, ipak je najvažnije da ste sretni načinom na koji volite. Uzvraćene emocije, ljubav i toplina kojom ste obasuti i koju vam vraćaju.., e, to je neprocjenjivo..., tu čak ni Mastercard ne pomaže.Sve dok smo voljeni, dok volimo, i možemo voljeti..., znamo da smo živi, iznutra.Dakle, osim u prosincu, ljubav i radost nastojte davati kroz cijelu godinu. Možda tako i ova, 2020. godina, nekako na kraju i ispadne smislena, jer nas tjera da se okrenemo onima koji su uz nas. I to je možda dostatna lekcija za godinu koju, srećom, svi skupa ispraćamo. Uz sjećanje na one koji, nažalost, više nisu s nama, ali su u našim srcima.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković

MetkovicNET