Srpanj 1992., sestra i ja obazrivo zovemo roditelje u Metkoviću, kažemo im nježno da smo obje uspjele položiti prijemni ispit i upisati toliko željeni Medicinski fakultet. Oni sretni, zadovoljni, ushićeni, nas dvije umorne, ali još je dovoljno snage u nama da im s odgodom objavimo još jednu važnu vijest. Ona koja se ubraja u rubriku "Vjerovali ili ne“, jer nakon što su se kratko istinski radovali zbog nas, ali i zbog sebe, uslijedio je hladan tuš. Više se i ne sjećam, ali čini mi se kako je meni pripala čast da im kažem kako smo ipak "predale papire na Medicinski fakultet u Osijeku“. Tajac od nekoliko minuta uslijedio je na drugoj strani linije, pa onda moj tata, inače uvijek smirena glasa, iznervirano kaže: "Jeste li vas dvije poludjele, pa otkud u Osijek, pa tamo ne znam nikoga, sad se ne mogu ni sjetiti bilo koga i da živi u Osijeku, stvarno niste normalne! Čija je to uopće bila ideja? Imate li vas dvije pametne uopće u glavi prijedlog gdje ćete stanovati, pa grad je u ratu, dakle... mislio sam da bar jedna nekad uključi mozak!"

I da, opravdano su bili ljutiti, iz perspektive mog rodnog grada Metkovića, Osijek je u to vrijeme bio "tamo negdje“, nismo poznavale nekoga tko je bar bio u posjetu tom gradu, a kamoli da znamo nekoga tko je ondje živio. "U čemu je problem, bit ćemo jedan semestar u Osijeku i vraćamo se u Zagreb“. Ionako smo obje već bile naviknule živjeti bez roditelja, upravo pred rat obje smo bile na školovanju u Americi, pa ako smo se tamo snašle, snaći ćemo se i u Osijeku, zaključile smo.

Tako je u rujnu 1992. godine krenula avantura koja i danas traje. Dakle, prvi susret s Osijekom bio je, najblaže rečeno, šokantan. I danas se sjećam obilaska grada: porušene zgrade, tramvaji oko Tvrđe poluizgoreni, ulice sablasno prazne, fasade s rupama, ljudi koji se doimaju izgubljenima, a dodatno je još svemu pridonijelo i loše vrijeme, kiša je neumorno padala i sve je nekako bilo sivo i tmurno. Nas dvije negdje kod tramvajske remize pokušavamo shvatiti kojim bismo putem trebale do bolnice, kako se upisati, gdje je uopće referada, a obje prilično uplašene i još nesvjesne da je u gradu ratno stanje i da je opasnost na svakom koraku. Nema veze, kažemo roditeljima da je sve dobro, da se ne brinu, da je grad super, kao "malo je oštećen, ali ništa strašno". Obje smo se u tom trenutku tješile, a ionako nam ponos nije dopuštao priznati da se smo možda prenaglile, ali dišpet dalmatinski ne da nam odustati.

Ipak, već na prvi pogled zaljubila sam se u Osijek, ne znam točno što je prvo presudilo, ali se kao i danas sjećam da sam, nakon što sam završila fakultet i trebalo je odlučiti kamo dalje, prvo pomislila - ostat ću u Osijeku. Da mi je netko prije toga, u srednjoj školi, rekao da ću jednom živjeti i raditi u Osijeku, rekla bih mu da nije normalan, jer rijetko tko je uopće iz grada iz kojeg ja dolazim razmišljao i o studiranju u Osijeku, a kamoli o životu u njemu. Grad čine prije svega ljudi, a nama su tada ljudi bili najvažniji. Svi oni koji su nam olakšavali činjenicu da smo daleko od roditelja, od prijatelja, od što svega... Dva puta godišnje možemo doma onom glasovitom rutom od 20-ak sati busom preko Josipdola, Senja, trajektom preko Paga pa do Imotskoga, ljeto, Božić, ponekad Uskrs, bez mobitela, Skypa, bilo čega da stalno imamo dojam kako smo i dalje blizu svojima. No među Osječanima se nikada nismo osjećale same ni usamljene. Nije bilo uvijek lako, ali taj studentski život u tadašnjem studentskom domu nešto je što mi i sada, dok ovo pišem, razvuče široki osmjeh. Upravo neposredno nakon rata ta pozitivna vibra u gradu, entuzijazam među ljudima, motivacija da se grad obnovi, da se ljudima vrati osmijeh na lice, taj osjećaj zajedništva, podrške, pozitivna energija - sve nas je to učvrstilo u odluci da završimo studij u Osijeku.Uvijek su me isto pitali: "Kako to da si završila u Osijeku? Ono, s jednog kraja Hrvatske na drugi. Istina je da život piše romane, i istina je da kada sam kod svojih u Metkoviću čujem: "A što, Kato, otežeš dok pričaš“, a ovdje: "Kato, vidi se da nisi Slavonka, imaš drugi naglasak.“ Ja si to prevedem tako da zaključim kako uzimam najbolje i od jednog i od drugog grada, a najbolje to sažimaju moja djeca. Sada već brojim 28 godina u gradu u kojemu sam ostvarila sve najvažnije i privatno i profesionalno, gradu u kojemu je toliko krasnih ljudi, lega, isto toliko prekrasnih ulica, priča, povijesnih sadržaja, škola..., a u okolici nestvarno lijepih krajolika koje sam tek ovdje prvi put vidjela: bale sijena, suncokreti, polja repice, polja makova, dvorci, Tvrđa, koja je nestvarno lijepa, ravnica nepregledna na sve strane, jutarnja magla, zalasci sunca nad Dravom koja nije uvijek bila zamjena za Neretvu, ali je olakšala neke nostalgije, zima i snijeg, temperatura koja je bila prvih godina ispod 25 i natjerala nas obje da prvi put u životu kupimo "pernaticu“... Ovdje smo prvi put kušale tijesto s makom i tijesto s orasima, knedle sa sirom i šljivama, fiš, šarana, smuđa, perkelt, čobanac... naučile da ipak postoji više od pet vrsta kolača i da ispod 25 vrsta kolača i ne treba imati kirbaj.

I onda se samo jedno jutro uhvatiš kako o Osijeku znaš više nego o gradu u kojemu si rođena, i kako kada ti netko takne u Osijek, imaš potrebu silno ga braniti.Grad čine ljudi, dakle, ako i nismo nečim zadovoljni, onda je to do nas, a grad nas nikada nije iznevjerio. Kako i poslovica kaže, kad se jednom sljubiš, očito se teško odljubiš.

Osijek i ja se tajno, a onda i javno volimo već 28 godina, i jedno i drugo nastojimo davati, a ne oduzimati. Možda je to najbolji recept za ovaj grad i sve građane: svaki put kada pomislite što vam Osijek daje, zapitajte se što mu vi vraćate.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković