Postavimo si pitanje. Kako se u Hrvatskoj od njenoga osamostaljenja do danas moglo postati ravnateljem arhiva? Isprva smo devedesetih godina prošloga stoljeća bili svjedoci ere upravljanja hrvatskim arhivima bivših svećenika i fratara, koje je svojevremeno državna vlast nekadašnje komunističke Jugoslavija u dogovoru s Crkvom, kao vrsne znalce latinskog jezika i pomoćnih povijesnih znanosti, uhljebila u arhive po Hrvatskoj. Stvaranjem neovisne hrvatske države, kao moralni i časni ljudi, svi listom svjesni domoljubi i Hrvati, bili su doista najbolji izbor mlade hrvatske vlasti. Zar nije bilo najlogičnije povjeriti hrvatsko nacionalno arhivsko blago upravo onima koji su dokazali svoju postojanost i odanost instituciji! Nakon što je biologija učinila svoje, nastupila je era kućnih ljubimaca političkih partijskih ćelija, koja traje i dan danas. Svi mi svake četiri godine, a ponegdje i češće, svjedočimo političkoj trgovini i pogodbama oko izbora ljudi koji nam trebaju voditi tako bitne ustanove poput arhiva, kao da smo na pijaci ili buvljaku. U pravilu se poštuju želje partijskih ćelija s terena koje pripadaju političkoj opciji resornog Ministarstva kulture. Da zaključim. Nije bitno znati stvaralački osmisliti program rada arhiva i ponuditi ga resornom ministarstvu, već je bitno umjeti prepoznati na vrijeme program partijske ćelije. Tako se postaje ravnateljem. Na taj način struka samim činom izbora čelne osobe ustanove postaje žrtva aktualne politike u rukama njenog kućnog ljubimca. Svaka sljedeća smjena državne vlasti postaje ujedno noćna mora za one ravnatelje koji u lokalnoj zajednici nisu više prepoznati kao pripadnici novodošle političke opcije. Neovisno o njihovim rezultatima rada u struci, oni u pravilu postaju lovina za odstrel. Izgledne šanse za preživljavanje imaju ukoliko se uspiju na vrijeme kameleonski preobraziti i postati odjednom svjesni svojih zatomljenih uvjerenja, a uz malo više sreće ponekad im je dovoljno pritajiti se i ne činiti ništa što bi moglo privući pažnju lokalnih političkih moćnika osokoljenih uspjehom svojih naredbodavaca. Ovaj detalj izbora čelnih ljudi arhiva, gdje je politička podobnost ključan kriterij, naglašavam to upravo zato, što on unaprijed određuje svođenje upravljanja arhivom po ključu zaprimanja administrativnih uputa političkog naredbodavca i njihovog bespogovornog provođenja, a bez ikakve mogućnosti prethodnog stvarnog i sadržajnog utjecaja struke na donošenje bilo kakvih odluka.

Kad je u pitanju izbor ravnatelja dubrovačkog arhiva ističem da sam prvi, ali i zadnji ravnatelj, koji je od 2000. godine do danas izabran od strane ministra kulture, a da sam prije toga imao položen stručni arhivistički ispit i višegodišnje radno iskustvo arhiviste još od 1995. godine. Ispit sam položio 16. veljače 1999. godine, a za ravnatelja izabran prvi put 2000. godine. Oba naredna ravnatelja, gospodin Ivan Venier sadašnji vršitelj dužnosti, kao i gospodin Frane Čizmić imenovani su, a da nisu imali položen stručni arhivistički ispit i bez jednog dana rada u arhivskom spremištu u društvu spisa i svega onog što uz njih ide.

U ovom aktualnom trenutku, izbora novog ravnatelja ili imenovanja vršitelja dužnosti, mogu samo konstatirati da je žalosno, ali to je naša hrvatska realnost, da se o izboru ravnatelja dubrovačkog arhiva raspravlja i kalkulira na način tko je isključivo favorit jedne političke stranke apsolutno ignorirajući i ne uvažavajući arhivsku struku. U ovom slučaju govorimo o navodnim apetitima gradske organizacije Hrvatske demokratske zajednice. Tim više je stvar tragikomična što to gospoda javno i obznanjuju. Ako ćemo se spustiti na tu razinu odlučivanja onda imam i ja pravo barem kazati: I ja sam član Hrvatske demokratske zajednice! Halo ljudi, nisam ni ja nepodoban! Državni arhiv pokriva nadležnošću cijelu županiju. Kad ste se već tako uputili pitajte što misle konavoski, neretvanski i korčulanski stranački prijatelji?! Člansku iskaznicu mi je uručila, da stvar bude atraktivnija, eto baš u atriju Palače Sponza 2007. godine, napominjem pred parlamentarne izbore, ni manje ni više nego bivša gradonačelnica sadašnja euro parlamentarka gospođa Dubravka Šuica! Zahvaljujući upravo mojoj suradnji s njom i ministrom kulture uvaženim gospodinom Božom Biškupićem, u istom tom atriju 11. srpnja 2006. godine potpisan je ugovor između Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture. Tom događaju nazočila je u ulozi državne tajnice sadašnja ministrica kulture cijenjena gospođa Nina Obuljen Koržinek i tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Stjepan Ćosić. Tad je započet moj životni arhivistički projekt novog arhiva u ex vojarni u Gružu za kojega sam osobno prethodno izradio stručni projektni zadatak i prema kojemu je projektant Željko Peković izradio glavni projekt adaptacije i rekonstrukcije zgrade. Ja još uvijek možda naivno al' iskreno vjerujem u onu, još nam nedosanjanu, bolju Hrvatsku, državu u kojoj će postojati uređen sustav vrijednosti i gdje će se stvari i procesi nazivati pravim imenom. Stoga gospodo, za ime Boga i zdravog razuma, svoje kućne ljubimce partijske ćelije, kako i priliči postupati s njima ljubomorno zadržite za sebe i pružite im priliku tamo gdje se možda mogu dokazati, a ako ništa drugo, barem pokazati.

Dr.sc. Ivo Orešković