Prije 4 dana, 09. travnja uvečer na državnoj cesti D-8 u mjestu Ratac došlo je do teške prometne nesreće u kojoj su sudjelovala tri osobna automobila. Mlada Albanka nepropisno je pretjecala vozilo ispred svog i došlo je do frontalnog udara kojim je upravljao dvadesetjednogodišnjak. U tom stravičnom sudaru smrtno su stradali on i njegova sestra.

Ova je tragedija potresla cijelu Hrvatsku, ne samo Općinu Gradac koja je proglasila trodnevnu žalost zbog gubitka ovih dvoje mladih ljudi.

Stjepan i devetnaestogodišnja Katarina Đerek bili su kako svi kažu, divni mladi ljudi. Obitelj, prijatelji, susjedi i svi koji su ih poznavali neutješni su.

Neutješan je i naš Luka. Mladić, Dubrovčanin koji je gotovo godinu i pol dana bio u vezi s Katarinom. Kako nam kažu članovi njegovi obitelji, prihvatili su je odmah kao svoju. Kažu nam i to kako je bila anđeo na Zemlji….

Luka Stojanović pohađa Policijsku akademiju i odmah se vratio iz Zagreba kad je čuo užasnu vijest. Nema više njegove Katarine. Njegove prve ljubavi.

Sjećate li se svojih prvih ljubavi? Ono kada ne možete disati od sreće, samim tim što je voljena osoba pored vas. Kad vam je stalo samo da je tu, da je gledate, da se skupa smijete. Držite za ruke. Kada bi propješačili cijeli svijet za taj pogled i kada vam ništa nije teško. Kad je vaša prva i posljednja misao.

I onda odjednom, to sve nestane. Sve to proguta mrak i neka tamo cesta. I čuješ poziv..kao u onoj pjesmi Tonija Cetinskog. I nije ti jasno, zašto je baš tako moralo biti. Pokušavaš procesuirati, sto pitanja ti prolazi kroz glavu, ali ne ide…

Tužan kraj jedne divne ljubavne priče dvoje mladih.

Mnogi sada misle na one koji su ostali. Na članove Katarinine i Stjepanove obitelji. I na Luku koji nije izašao iz kuće Đerekovih od dana tragedije.

Koji moraju nastaviti disati. Ostati na nogama. Moraju preživjeti ogroman gubitak i proći kroz tu bol. Jer ni Katarina ni Stjepan ne bi voljeli da se ne drže, da ne opstanu..Jer su dok su bili na ovom svijetu širili su pozitivu. Životnu radost, smijeh. Sigurni smo da žele da ih takve pamte. I da kroz one koji su ih voljeli žive i dalje.

“Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage preživjet te dane”

Izvor: dubrovnikinsider.hr