Jutros kao i gotovo svaki dan krenuo sam na teren pun volje i želje. Odredište: Ograđ i Dragovija, poviše (mog) Vida. Cilj je bio obići teren i vidjeti što se dešava u svijetu orhideja, a tu su i par orlova zmijara kao i prijašnjih godina, pa da pokušam naći gnijezdo. Stablo na kojem rade gnijezdo je isto kao i lani, a orhideje su u punom cvatu. Četverotočkasti kaćun, okrunjena kokica, malocvjetni kaćun, spicelijev kaćun, bertolonijeva kokica itd.

Ovog teksta vjerujem ne bi ni bilo jer nije bilo ničega posebnog oko orhideja. Na povratku doma iz auta sam vidio jednog četverotočkastog kaćuna bijele boje. "Aj, Bare, slikaj i njega pa pravac doma, vruće je već." U jednoj ruci aparat, u drugoj račvasti štap za svaku sigurnost (u blizini sam vidio poskoka prije nekoliko dana). Biljka udaljena 4 do 5 metara od ceste, lagan posao. Ali kako to obično biva, iznenađenja vrebaju i tik do orhideje stao sam na poskoka veličine malo više od pola metra u travi. Ostao sam pribran u prvom trenutku (poslije adrenalinski je proradio), poskok je ugrizao rebatine, a ja sam ga račvom pritisnuo, uzeo debelu rukavicu iz džepa i uzeo ga iza glave (to su me naučili istraživači iz Hylle kad su bili u Neretvi), iznio ga na cestu, poslikao ga, stavio u plastičnu bocu i vratio ga na isto mjesto u prirodu.

Ovaj osvrt pišem da bih upozorio sve koji borave u prirodi da je ovo vrijeme kada su poskoci u brdima normalna pojava, a mi koji hodamo prirodom moramo paziti, biti adekvatno obučeni, znači na nogama obavezno duboke cipele, preko njih rebatine, i kao što je bio slučaj kod mene, nema problema. U ruci štap kojim lupkamo po podu, hodamo polako jer ako nas osjete zmije, bježe od nas i nema problema. Poskok napada samo ako je ugrožen, a mi smo moguća ugroza za njih. Puno sam na terenu i ovo je najbliži susret sa poskokom do sada i prvi put da sam ugazio na njega. Čuvajmo prirodu, dati će nam sigurno više nego mi njoj.

Piše: Bariša Ilić