Čovjek – vjernik emocionalno je i vjernički tijesno vezan uz Gospodinovu muku i smrt, kojih se prisjećamo ovih dana. Vjernici župe svetoga Ilije u Metkoviću na poseban su način vezani uz pučke i mjesne pobožnosti koje prate događaje iz Isusova života, o kojima intenzivno razmišljamo u tjednu Muke. Značajnu ulogu o tome imaju žudije, čuvari Isusova groba, a ta tradicija u ovoj metkovskoj župi traje već punih 167 godina i najstarija je ne samo u Dolini Neretve nego i šire.

Naime, žudije su u župi svetoga Ilije osnovane sada već davne 1857. godine zahvaljujući Ante Gluščeviću, učitelju Javne pučke škole u Metkoviću. Gluščević (1835. – 1906.) je kao mladić bio sjemeništarac u talijanskome Loretu, odakle je taj običaj donio u Metković, a kasnije se proširio po cijeloj Neretvi.

U početnom periodu bila su samo četvorica žudija odjevena u najprije kartonsku, a kasnije platnenu odjeću. Vremenom se zasigurno mijenjao i scenarij. Danas su dvadeset i dvojica žudija podijeljena u tri skupine. Obično su to mlađi muškarci, do 35 godina života, koji moraju biti uzorni vjernici i građani.

Prvu skupinu čine šimunaši, njih su četvorica i odjeveni su u žute haljine s kacigama na glavi. Nose koplja sa sječivom, mačeve o pojasu i štitove u ruci. Druga skupina su baldakinaši, odjeveni u crvene haljine i prsluke. Imaju isto oružje kao i šimunaši, ali ne nose štitove. Treća skupina je garda i oni su najbrojniji. To su dvanaestorica vojnika koji u procesiji na Veliki petak cijelim putem stupaju čvrstim vojničkim korakom. I oni su odjeveni u crvene haljine s prslucima, nose kacige bez perjanice, koplja bez sječiva, a o pojasu mačeve. Svaku skupinu predvodi vođa odjeven u ljubičastu haljinu, na glavi s kacigom ukrašenom perjanicom, s mačem ili buzdovanom u jednoj i štitom u drugoj ruci.

Završni čin njihove uloge počinje na Veliku subotu, kada pet minuta prije ponoći zbor započinje pučki napjev Gospodine, smiluj se, koji se neprestano ponavlja pet minuta, a za to vrijeme žudije se velikom brzinom izmjenjuju u straži pred Isusovim grobom. Svaka skupina dolazi sa svojim vođom koji udarcima mača o štit ili buzdovanom o pod daje znak za izmjenu. To pridonosi još većoj napetosti.

Minutu ili dvije prije ponoći sve žudije uđu u crkvu i započinju igru „bacanja kocke“ za Isusove haljine…

Izvor: Portal Rogotin

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika u petak!