Kad kažete sklonište pomislite na nešto mnogo opasnije od kiše i vjetra, a u prirodi upravo to znači skloniti se od nevremena, jer za sve drugo zaslužna je priroda, koja kao da nam neda misliti na ništa drugo osim na nešto lijepo, bezbrižno i pozitivno.
Samo priroda ima tu moć zaustaviti vrijeme.
I upravo ovo sklonište "Pakline" pakleno je dobro. Za ljepotu pobrinula se priroda a za sklonište vrijedne ljudske ruke, zanimljivom idejom vlaka, koji u ovoj priči nije zapeo u snijegu, nego baš tamo negdje na Biokovu na predivnoj stanici.
Tko se vozio u vlaku nije poznato, možda "nevista", sudimo po nazivu "Nevistina stina", a vjerojatno i svekrva...važno je mjesto.
Staza je poznata kao "francuski put", puna neobičnih krošnji stabala bora od kojih je svaki od njih unikat.
Umora na stazi nema jer je čarobna i svakim novim korakom smjenjuju se nove siluete stijena, surovi i ogromni masiv Biokova i sramežljivo plavetnilo.
Kad je nešto šuplje obično nema nikakvu vrijednost, to je gore nego da je nešto prazno, ali evo ovdje se čovjek može uvjeriti da nešto šuplje može imati itekakvu vrijednost.
Ta "Šuplja stina" ili od milja "Biokovsko oko" nešto je što nas je ostavilo bez daha. Kroz to oko Biokovo gleda na nas, a mi gledajući kroz to oko, kroz tu šuplju Stinu, sve smo samo ne prazni.
A onda nakon nešto više od dva sata dođosmo do "Vidilice" i skloništa Pakline. A tamo jednom riječju RAJ.
Ne postoji riječ u 3D tehnologiji koja bi opisala sve ono što čovjek doživi kad ugleda tako nešto kao ni uređaj koji bi izmjerio tu snagu emocija koje nas obuzimaju u pogledu na nešto tako lijepo.
Hvala i moru i suncu što se umorilo nije!