Žene, hrvatske braniteljice, svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu kao vojnikinje ili medicinske djelatnice pokazale su se i dokazale kao ravnopravne muškarcima. Među njima bile su sposobne liderice, poput svima poznate doktorice Vesne Bosanac, ali rat su na svojim leđima iznijele i one junakinje koje su na prvoj crti, rame uz rame sa suborcima, bile spremne dati život za domovinu.

U povodu Dana žena, donosimo priče upravo takvih triju junakinja, koje su bile pripadnice 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, piše Slobodna Dalmacija.

Dajana Kežić

Dajana Kežić imala je 26 godina kada je otišla u rat. Poduzeće “Naronaplast”, gdje je šivala, otišlo je u stečaj, a ona se bez prevelikog razmišljanja s prijateljicom Milenom Mikšić prijavila u Zbor narodne garde, odnosno A satniju 116. brigade, u koju su i primljene.

“Otac nije sa mnom pričao dok se nisam vratila s prvog terena, a to je bila Hercegovina – Stolovi i Drenovac. Suborci su mi bili fantastični. Nikada prije ni kasnije nisam doživjela da me muškarci tako prihvaćaju i smatraju jednakom njima. Čuvala sam ja njih i oni mene.”

Kao pješakinja s puškom u ruci neustrašivo se borila i dokazivala. Koncem 1992. godine prešla je u 4. gardijsku brigadu, s kojom je ubrzo otišla u operaciju “Maslenica”. Kašić, Paljuv, Novigrad… najteži dijelovi bojišnice gdje su se borbe izmjenjivale ludom brzinom.

“Danas, kada pogledam iza sebe, sve to vidim kao nekakav film, kao da to nisam bila ja. Kao da je to netko drugi doživio umjesto mene. Nisam odbijala ni jedan zadatak, štoviše prihvaćala sam se i onih u koje nisam smjela ići. Jednom prilikom zapovjednik bojne Jozo Šerić rekao je da žene ne smiju u akciju, no zapovjednik satnije me na moje inzistiranje pustio. U noći smo kamionima došli do jedne točke da bismo nastavili hodajući. Tada sam prvi put u akciju nosila torbu hitne pomoći ne znajući da ću već u 3 ujutro imati prvog ranjenog.”

Iako nije imala medicinsko predznanje, uhvatila se u koštac sa svim izazovima kako bi spasila ranjene suborce.

“Ušli smo u selo, smjestili se u podrum, čim je svanulo, počela je pucnjava. Meci zvižde oko naših glava. No to nije bilo sve. Kada sam oko 13 sati pokušala nešto pojesti, tenk je pancirnom granatom pogodio kuću u kojoj smo bili. Bilo je puno ranjenih, spasili smo ih, a oko 17 sati došao je zapovjednik bojne i kad je vidio da sam se oglušila o zapovijed, počeo je psovati i tjerao me da napustim položaj. Usprotivila sam se jer je suborcima stvarno trebala moja pomoć, no zaprijetio je da će mi, ako ga ne poslušam, pucati u noge.”

Nakon operacije “Maslenica” više ni jednom joj zapovjednik nije zabranio da ide u akcije, a njih se do “Oluje” naredalo. Nije bilo lako, osobito kada joj je 1995. preminuo otac, no nije posustajala. Domovinski rat najljepše je razdoblje njezina života zbog povezanosti i jedinstva koje je vladalo. Teža joj je bila borba sa sustavom koju je morala voditi da bi ostvarila svoja prava u poraću.

Kornelija Knežević

Kornelija Knežević iz Splita završila je prije rata srednju medicinsku školu i upisala filozofski fakultet, no studij je prekinula kako bi se uključila u obranu domovine. Ističe kako odluka da ode u rat nije bila ishitrena i da joj je obitelj bila podrška:

“Tribalo je obraniti našu domovinu, a majci i bratu bilo je sasvim normalno da idem. Mama je ustvari rekla da je i očekivala da ću to učiniti. Najprije sam bila u Crvenom križu, a od ožujka 1992. postala sam pripadnica 4. gardijske brigade, u koju sam se prijavila još 1991., ali me nisu zvali.”

Nije puno prošlo, a Kornelija je već bila na prvoj crti. Kao medicinska sestra, rame uz rame, s vrgoračkom satnijom 4. bojne “Jahači apokalipse” prošla je vatreno krštenje u operaciji “Lipanjske zore”. Velika potpora bili su joj njezini suborci.

“Mene su dečki čuvali kao sestru i nisam se bojala ničega. Često su mi znali reći da oni nisu u tim teškim trenucima htjeli pokazivati strah kada su vidjeli da se ja ne bojim. Moj jedini strah bio je od krava i to je bila vječna tema za zafrkanciju.”

Vremena za tugu za poginulim suborcima tijekom rata nije bilo. Nova akcija za novom akcijom, operacija za operacijom.

“Rat kad prođe, ti se okreneš iza sebe, dođeš na groblje i tek tada shvatiš da tu leži pola tvoje satnije. Tih ljudi često se sjetim, osobito prvog poginulog Ante Gašpara. Večer prije nego je poginuo smo se zafrkavali, on je komentirao moju frizuru i pletenice, drugi dan nije ga bilo.”

Išla je u napade, često i među prvima, zbog čega je bila opominjana i slana u zadnje redove, da bi se opet proguravala u prve. Smrt joj je bila za vratom, a na jugu je ona vrebala sa svih strana.

“Zvuk granate koja padne, pogodi kamen i ne eksplodira. Taj zvuk kada čuješ da ona nije eksplodirala, najljepši je na svijetu”, ističe Kornelija, za suborce Koca, koja je u brigadi upoznala i ljubav svog života, baš kao i 15 drugih žena koje su ratovale u njezinoj bojni 4. gardijske brigade. Sina Stjepana rodila je u kolovozu 1994. godine, a kako su krenule operacije i pripreme za oslobađanje Knina, kršten je tek iza “Oluje” jer su se njegov otac i kum mimoilazili kada bi dolazili u Split s terena.

Miranda Mandarić

Još jedna od pripadnica “Pauka” koja je u ratu upoznala budućeg supruga bila je i Miranda Mandarić. Gledajući vijesti o ratu koji je i doživjela u Splitu i Kaštelima, Miranda je osjetila poziv da ode u rat. Kada su okolnosti dopustile, 1994. napustila je posao na Hitnoj pomoći u Splitu i pristupila obuci 4. gardijske brigade u vojarni Dračevac. Način na koji je majci rekla da mora ići u rat pokazuje koliko je srce kucalo u toj djevojci:

“Mislila sam da trebam ići u Hrvatsku vojsku, spasiti Hrvatsku i pomoći ranjenicima. Vidjela sam oglas u novinama i prijavila se u 4. brigadu. Međutim, da mama ne sazna, ja sam sama sebi poslala telegram u kojem je bio poziv da se javim u vojsku. Pravu istinu mama je saznala nakon godinu-dvije dana.”

Nakon zahtjevne obuke uslijedili su još zahtjevniji tereni. Dinara, debeli minusi i nanosi snijega veći od nje same tjerali su je da ruši svoje granice. Čak je i puška koju je nosila bila gotovo veća od nje same.

“Sa 154 centimetra i 47 kilograma došla sam na Dinaru, gdje je snijeg bio veći od mene. To je bilo nezamislivo, samo na razglednicama sam viđala do tada toliko snijega. U tom snijegu smo spavali, živjeli i naučili živjeti. Nekome je to bilo do struka, ali meni, recimo, nije, no nisam se žalila. Bila sam sretna da imam privilegij biti na terenu. Nisam kukala, stisnula sam zube i pokazala suborcima da mogu računati na mene.”

Bila je medicinski tehničar u pješačkoj satniji, ali prije svega vojnik koji ima svoju pušku, streljivo i bombe, a kada je zatrebalo, spašavala je ranjenike. Nosila je tako instrumente, zavojni materijal i četiri boce infuzije. Zadaci su bili teški i riskantni. Za ranjenicima je išla i u minsko polje. Nijedan joj srećom nije izdahnuo na rukama. S Dinare se vrućeg kolovoza 1995. spustila u Knin. “Operacija ‘Oluja‘ imala je žestok tempo. Ušli smo u Knin i išli dalje te još dva dana proveli u borbama po okolnim selima. Meni je bilo lakše nego, recimo, mojoj majci koja je gledala vijesti, znala da sam tamo negdje, a ja joj se nisam mogla javiti nekih desetak dana u kojima je ona bila puna briga. Prava euforija zavladala je tek kada nam je priređen veličanstven doček u Splitu.”

Danas Miranda radi u jednoj ordinaciji obiteljske medicine, sa suprugom Tomislavom ima troje sada već odrasle djece i s ponosom gleda na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Piše Borna Marinić/Slobodna Dalmacija