Sveti Augustin je rođen 13. studenoga 354. god. u Tagasti, današnjem gradu Souk Ahras u Alžiru. Njegova majka sv. Monika je bila kršćanka, a otac poganin imenom Patricij. Iako je i njegova majka u mladosti zanemarila svoje kršćansko dostojanstvo i odala se piću, na prijekor kućne sluškinje koja ju je nazvala pijandurom potpuno se promijenila i počela novi život koji ju je doveo do naslova svetice. Otac mu je bio u duši dobar čovjek, ali nagle naravi i sklon bračnim nevjerama, ali je sveta Monika svojom mudrošću i poniznošću sve to podnosila i strpljivo se ophodila prema mužu, te je tako osiguravala istinski mir u obitelji. Osim Augustina imali su još jednoga sina i jednu kćer.

Mladi Augustin je u načinu života slijedio svoga oca, odajući se raskalašenom životu. Studirao je u Kartagi gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku i druge znanosti, a svoj način razmišljanja usmjeravao je prema maniheističkim dualističkim idejama koje su u ono vrijeme gotovo bile pomodarstvo i znak kulture i naobraženosti. U tom je smislu bio cijenjen kao iznimno mudar filozof i govornik.

U Kartagi je živio u izvanbračnom priležništvu s jednom ženom, te je s njom stekao i nezakonitog sina imenom Adeodat (od lat. a Deo datus = od Boga dan).

Po završetku studija se najprije vratio u Tagastu i ondje otvorio govorničku školu, potom je kao učitelj govorništva prešao u Kartagu, a zatim i u Milano. U međuvremenu mu je umro otac, koji se na samrti obratio i krstio, a majka je pošla za njim u Milano. Po svjedočenju svetog Augustina, sveta Monika je ustrajno bdjela nad svojim sinom, usrdno moleći Boga da mu otkrije svoju božansku mudrost i izvede ga na pravi put evanđeoske ljepote.

Ipak, sveti je Augustin još jedno vrijeme ostao čvrsto uvjeren u ljudsku mudrost zaogrnutu velom maniheizma, ali je s vremenom sve više počeo otkrivati prazninu takve i otkrivati ljepotu Božje mudrosti. U tom su mu poseban poticaj, uz majčine molitve, bile propovijedi milanskog biskupa svetog Ambrozija, tako da se 23. travnja 387. god., zajedno sa svojim sinom Adeodatom, krstio. Krstio ih je sam milanski biskup. Počeo je živjeti životom potpunog predanja Bogu, koje će ga s vremenom dovesti do časti oltara.

Odlučio se vratiti u Afriku, a na povratku mu je majka Monika umrla. U Africi je nastavio živjeti svetim životom i ondje je zaređen za svećenika 391. god., a pet godina poslije – 396. god. – i za biskupa u Hiponu, današnjem alžirskom gradu Annabu.

Napisao je puno djela, od tumačenja svetopisamskih tekstova, propovijedi i polemika s raznim poganskim filozofima i kršćanskim hereticima, do kapitalnih filozofskih i teoloških traktata. U tom smislu, uz Trojstvo, posebno valja istaknuti njegovo djelo O državi Božjoj (De civitate Dei), koje je prevedeno i u tri toma objavljeno i kod nas (može se preuzeti ovdje: prvi dio, drugi dio i treći dio).

Ipak, među svim njegovim djelima posebno mjesto zauzimaju Ispovijesti (Confessiones), koje su podijeljene u dva temeljna dijela, a predstavljaju biser kršćanskog filozofsko-teološkog promišljanja i remek-djelo književnosti općenito. U prvom dijelu na poseban način prostire pred čitatelja svoju životnu ispovijed, odnosno bez zadrške govori o svojem grešnom životu u prošlosti i uzaludnim traganjima za Božjim licem kroz ljudsku mudrost.

Na takav način to djelo predstavlja posebno nadahnuće mnogima i putokaz da se, bez obzira koliko nakana po sebi može biti dobra i plemenita, ne može pronaći prava životna radost izvan Boga. Jedna od mnogih rečenica koje se rado navode iz tog djela i koja jasno sažima svu bijedu njegova ranijeg traženja i svu ljepotu njegova života nakon obraćenja nalazi se na samom početku knjige i predstavlja srž njegove ispovijedi: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi (Bože).”

Sveti Augustin je umro 24. kolovoza 430. god. u Hiponu, tijelo mu je najprije preneseno na Sardiniju, a potom početkom 8. st. u Paviju, gdje mu se – u crkvi San Pietro in Ciel d’ Oro, nalazi i danas grob.

1298. god. proglašen je crkvenim naučiteljem, zajedno s još trojicom crkvenih velikana Zapada: sv. Ambrozijem, sv. Jeronimom i sv. Grgurom Velikim. Zaštitnik je teologa, tiskara, pivara, a po njemu mnoga mjesta diljem svijeta nose svoj naziv.

Sveti Augustin je napisao i monaška pravila, koja su tijekom povijesti postala i pravila više redovničkih zajednica, od kojih je najpoznatija ona koja se po velikom svecu i nazvala zajednica augustinaca. Augustinci su se u narednim stoljećima razgranali u više redova i skupina, muških i ženskih, svećeničkih, redovničkih i laičkih. Prema sačuvanim svjedočanstvima, augustinaca je do vremena Turaka bilo u našim krajevima u većem broju, posebno u istočnoj Slavoniji i Srijemu, ali su mahom nestali s turskim osvajanjima, odnosno preživio je samo jedan samostan u Rijeci, gdje su augustinci djelovali do 1788. god. Danas se augustinci posebno bave apostolatom na području dušobrižništva, školstva i misija, a kao posebno strog ogranak ističemo bosonoge augustince.

Izvor: Vjeraidjela