Moje dijete nije platno za slikanje ni dijamant za poliranje. Moje dijete nije moj trofej koji ću pokazati svijetu ni moja medalja časti. Moje dijete nije ideja, očekivanje ili maštarija ni moj odraz ili naslijeđe. Moje dijete nije marioneta ili projekt ni moja težnja ni želja. Moje dijete je tu da posrne, spotakne se, pokuša i plače i nauči i zabrlja, doživi neuspjeh i pokuša ponovo, sluša ritam bubnjeva nepoznat našim odraslim ušima i pleše uz pjesmu koja odiše slobodom. Moj je zadak da odstupim, ostanem u beskonačnim mogućnostima, zacijelim svoje rane, ispunim svoje želje i dopustim djetetu da leti. (dr. sc. Shefali Tsabary)

Nekako se odlično ova pjesma stopila s onim što mi se vrti po glavi posljednjih nekoliko dana, ali kako sam i sama već pomalo zasićena kaosom svojih misli, teško mi je bilo iznijansirati na tako lijep i poetičan način ono što i sama kao liječnica, ali i roditelj, opažam radeći s djecom i roditeljima, proživljavajući svakodnevno obostrane strahove, teškoće, probleme, izazove, frustracije, razočaranja, neizvjesnosti, krivnju, osudu, vrlo često i nerazumijevanje koje se javlja i u djeteta i u roditelja. I jedni i drugi pod silnim su pritiskom sustava, okoline, poznatih, nepoznatih, stručnih, uglavnom nedovoljno stručnih, ali spremnih za davanje savjeta o tome kako bi bilo bolje, je li način na koji odgajaju i usmjeravaju svoje dijete ispravan put ili makadam na kojemu će zasigurno njihovo dijete zalutati i izgubiti se, ne imajući dovoljno znanja, vještina i iskustva da se u životu izbori za svoje mjesto pod suncem.

Kraj školske godine uvijek je dodatno izazovan za obje strane, za djecu koja ni dobno, ni psihički, ni emocionalno nisu sazrela da odrede kojim putem u životu žele krenuti. Očekuje se da već s polaskom u srednju školu imaju plan o tome što žele biti u životu, čime će se baviti, od čega će živjeti, kako će planirati svoju budućnost. I roditelji su pod strašnim pritiskom, prignječeni između dječjih želja, mogućnosti, planova i vlastitih očekivanja, težnji, strahova, realnih ili često irealnih projekcija u odnosu prema vlastitoj djeci i njihovim mogućnostima. Dodatan uteg stavlja okolina svojim komentarima, sugestijama, prigovorima, nudeći svoje viđenje situacije u kojoj se nalazi nečije dijete i secirajući doprinos i djeteta i roditelja.

Još prije korone imala sam svoj stav o potrebi stvaranja generacija u kojima je prosjek 5,0 imperativ i koji se doživljava kao jamstvo uspjeha u budućnosti. Upravo takav stav da sve što nije 5,0, pa i samo za jednu desetinku ocjene, kroz godine stvara goleme frustracije i djeci i njihovim roditeljima, onemogućujući da određeni individualci, kreativci, pokretači nekih društvenih promjena, mladi vizionari, prgavci, buntovnici, sanjari ili kako ih već nazvali, a koji se ne uklapaju u taj kalup 5,0, na neki način nemaju šansu da jednog dana svijetu pokažu kako se zeznuo jer ih nije uzeo u ozbiljno razmatranje.

Kako ih naučiti na frustracije kada im namećemo samo jedan model, a to je onaj u kojemu se priznaje samo savršenstvo u svemu? Kako i pjesma na početku kolumne kaže, u svakom društvu treba osigurati da svaki mladi čovjek uspije čak i svoje mane ili slabije izražene mogućnosti i vještine, te kod većine nedovoljno prepoznate i nedovoljno izbrušene kvalitete, svojim načinom prolaska kroz sazrijevanje maksimalno ugraditi u svoj osobni razvoj i u razvoj društva kojemu će jednog dana pripadati.

Ne treba ih na tom putu ograničavati ni roditeljskim željama ni okolinom, koja uglavnom puno traži, ali im često ne nudi ono što im u tom trenutku treba, niti je potrebno nametati sustav stalnog uspoređivanja s drugima. Upravo je osnova u tome da se prepozna individualnost, one "nesavršenosti" koje i njima i nama život znače.

Nedavno sam pročitala razmišljanje moga cijenjenog kolege, koji je zapisao kako ga najviše plaši to što smo sadašnju generaciju egoistične i sebične djece odgojili upravo mi, odnosno njegova i moja generacija. Generacija koja je odrastala u potpuno drukčijem ozračju, u drukčijim društvenim okolnostima, gdje se više isticala empatičnost, manje individualnost, više neko zajedništvo među klincima, poštovanje autoriteta, općenito stav u kojemu je povezivanje i međusobno dopunjavanje nekako bilo potpuno prihvatljivo.

I ista je ta generacija odgojila generaciju samodostatne djece, koja su sama sebi prioritet. Vrlo zanimljiva činjenica na koju bi možda odgovor mogla dati upravo ona pjesma na početku kolumne, u kojoj je jasno naglašeno da nam djeca ne trebaju biti projekti, eksperimenti, planovi, strategija ili ulaganje u vlastitu roditeljsku budućnost.

Nekako se čini da zaboravljamo na to što oni misle da je bitno za njihovu budućnost, je li doista neizbježno gurati ih u kalupe u kojima im ne ostaje dovoljno prostora da uče i nešto što školski kurikulum ne obuhvaća, a njihove mlade glave imaju potrebu za znanjem koje im je u tom trenutku odrastanja zanimljivo i izazovno. Ne mora se uvijek sve brojčano opisati i izraziti - ako ih ograničimo sustavom vrijednosti od 1 do 5, ključno je pitanje kako ih onda naučiti da iza pet može biti i 6, 7, 8, 9, 10, 11...

Osnovna je razlika između djeteta i odrasloga u činjenici da će za nas odrasle dva i dva uvijek biti četiri, a djaca će naći način da nam dokažu kako bi možda moglo biti i pet.

Vrijeme je da im to i dopustimo.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković