Vidim na Viberu večeras da mi je psihologinja poslala poruku iz koje brzinski uočavam kako se ponovno traži jedna naša bivša pacijentica, mlada djevojka. Nestala je, ima tome već nekoliko dana, i nemaju nikakvih saznanja gdje je i što radi. Obitelj ju traži, no za sada neuspješno.

Svi koji radimo na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek dobro poznajemo mnoge životne priče, bolje reći drame, jer u otegotnim životnim okolnostima djeca su često kolateralne žrtve teških situacija koje mogu biti predlošci za vrlo ozbiljne filmske priče. No, u ovima kojima mi svjedočimo nema glume, stvarnost je opipljiva i bode oči. U tim životnim situacijama nema filtera, niti fotošopiranja, niti brisanja.

Da, posljednja dva mjeseca ne idu u prilog djevojkama, one su najčešći pacijenti naše ambulante, ali i stacionar pune adolescentice koje su se izgubile negdje na putu prema zrelosti. Ili ju nisu niti dotaknule. Previše je tu prepreka koje im izmiču tlo pod nogama, pa već na pragu zrelosti misle da su nevrijedne, nevažne, beznačajne, da im život nema smisla, pa im se gubitak života čini kao dobar izlaz. Svjedočimo na Zavodu brojim situacijama u kojima su glavne junakinje upravo te mlade i iznimno ranjive djevojke. Različite su u izgledu, dobi, podrijetlu, obrazovanju, imovinskom statusu, broju braće i sestara, obrazovanju roditelja, mjestima iz kojih dolaze, ali im je svima zajedničko mišljenje o smrti kao jedinom rješenju u situacijama koje su im užasno teške.

Na Zavodu tek osjete koliko su zapravo slične, emotivno osjetljive, ranjive i plahe, nesigurne i podložne utjecaju okoline koja često i olako stavlja ljude u kalupe. Kada se učini nekakav presjek svih njima stresnih situacija, nije lako razabrati što je presudilo: obitelj, ocjene, roditelji, škola, emocionalne veze, neuzvraćene ljubavi, gubitak roditelja, bolest koja im je život promijenila iz korijena, neprihvaćanje od strane vršnjaka, nezadovoljstvo izgledom, načinom kako drugi postižu uspjehe, a oni nižu neuspjehe, društvo koje ih okružuje i često dodatno potiče ionako slabašan osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Nijanse nekada dovedu do želje da sebi nešto učine, da se izrežu, kazne, "umanje“ na sve moguće načine, pa i one vrlo brutalne i bolne, sa snažnim porivom da "umru“, jer je smrt i kazna i spas od onoga što osjećaju. Patnju. Teško je mnogima pojmiti da sa samo 15 godina netko može toliko snažno patiti, pa je svrha ove moje kolumne da shvatite kako pojam odrasle i djetinje patnje često nema između znak jednako. Kao i odrasli, i djeca i mladi pate, možda još i jače, jer nemaju iskustvo života da se u takvim situacijama prikladno suoče i nađu rješenje.

Zabrinjavajuće je da i u pandemiji naši statistički pokazatelji idu u prilog činjenici da se većina mentalnih poremećaja javlja među ženama, a sada se čini i među adolescenticama. Čini se da žene neka mazohistička crta ili, bolje reći, želja za beskrajnim žrtvovanjem u brojnim situacijama kroz različite životne faze u sazrijevanju učini ranjivijima, osjetljivijima, podložnijima za te silne osjećaje neučinkovitosti, bezvrijednosti, slabog samopoštovanja, općenito na to da se žene malo ili nimalo vole, odnosno cijene sebe. I odgoj u tome dodatno ohrabruje žene, potičući ih da budu "na ruku“ svima koje ih trebaju. "Ljudi pucaju po šavovima, pritisak je sve veći, traume nisu dovoljno prorađene“, nadovezuje se moja prijateljica u jednom našem razgovoru vezano upravo uz fenomenologiju ženske potrebe za iscrpljivanjem, potrebe za dokazivanjem, ili kako već nazvati tu snažnu težnju da u svemu budemo najbolje, najučinkovitije, najprihvatljivije, najdostupnije, najuslužnije, najsretnije, najpožrtvovanije - što moja oštroumna prijateljica svodi na jednu jedinu riječ: najgluplje. Kako onda prekinuti taj niz da nam već generacija iza nas ne upadne u taj začarani krug beskrajnog dokazivanja i iscrpljivanja u odnosu na druge koji ženama nameću određene ladice, onemogućavajući im da se povremeno prebace u neku ugodniju, prostraniju.

Ne trebaju nam nove generacije žena koje misle kako su isključivi krivci za sve loše oko njih, da nisu dovoljno lijepe, pametne, zgodne, da su slabo obrazovane, da nemaju vještine kojima se mogu dobro pozicionirati unutar obitelji, prijateljskog kruga, škole, društva općenito..., čiji je osjećaj vlastitih sposobnosti ništavan, nestao negdje unutar krhkog tijela, a izgleda da je pritom teško pronaći osobu od povjerenja i razumijevanja, spremnu pomoći.Poprilično je ironično da je u eri kada je sve "in" među mladim djevojkama samopouzdanje "out". Ne znam je li to zbog pandemije, ili do općeg stanja u društvu, ali bitno je prepoznati trenutak u kojemu je potrebno osnažiti naše mlade, poglavito djevojke.I opet ću citirati moga tatu koji je posebno pazio na obrazovanje moje sestre i mene, uz rečenicu: "Djevojkama je kroz život uvijek nekako teže, zato vam želim dati sve što mogu da vam bar kao roditelj olakšam put“.

"Obećaj mi da ćeš zauvijek zapamtiti da si hrabrija nego što vjeruješ da jesi, jača si negoli što izgledaš, a pametnija nego što misliš", rekao je Winnie the Pooh. Citirajmo to našim kćerkama, neka im se usadi to u nježna tijela i osjetljiva srca. Svima nama bit će mnogo bolje.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković