Terapijski razgovor između terapeuta i zlostavljanog djeteta u dobi od 13 i pol godina.

“Vodi li se u tvojoj obitelji briga o svakom članu? Ne, ni najmanje. Misliš li da je tvoja obitelj sjajna? Definitivno ne, jer se roditelji svaki dan svađaju i nazivaju pogrdnim imenima. Živcira li te tvoja obitelj? Da, mama mi svaki dan nabija na nos da sam ja za sve kriva. Uživaš li unutar svoje obitelji? Ne, jer kada dođem kod njih, osjećam se kao da sam došla na mjesto zločina. Bi li željela da nisi član svoje obitelji? Da, ljubomorna sam na ostalu djecu koja idu iz škole s osmijehom na licu, dok ja to činim plačući, u strahu od toga hoće li mama kod kuće biti živčana. Zanima li te što se događa u tvojoj obitelji? Ne, jer sam ja u toj obitelji prošla toliko tuge da sada ne osjećam ništa do te mjere da sam se, prije negoli sam došla ovdje (na Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju, nap.a.), pokušala baciti s balkona i za to nitko ne zna. Imaju li članovi tvoje obitelji prevelika očekivanja od tebe? Da, moja mama očekuje da se ja promijenim unutar 24 sata. Osjećaš li se dobro u svojoj obitelji? Ne, ne osjećam ljubav više ni prema kome. Razumije li te tvoja obitelj? Apsolutno NE, mislim da ne moram objasniti zašto. Kako se osjećaš u obitelji? Kao stranac, mama mi to svaki dan govori, da sam stranac za nju. Ima li nesuglasica u tvojoj obitelji? Naravno, moji se roditelji svađaju svaki dan, i kada je mama živčana, ili me udari remenom, ili me uhvati za vrat i vuče uz policu ormara. Slažete li se međusobno? Ne, mama mi je stalno ponavljala kako sam najgora, da vidi u mojim očima zlo, zna me uhvatiti za vrat i vikati mi u lice da se smijem, jer sam joj preozbiljna. Je li život u tvoj obitelji neugodan? Da, uvijek kada idem kod njih, kao što sam rekla, kao da idem na mjesto zločina, ne osjećam skoro više ništa kada sam tamo, apsolutno ništa. Razliku li se druge obitelji od tvoje i kako? Da, zato sam i ljubomorna na sve normalne obitelji, jer kada sam blizu nekog člana svoje obitelji, uvijek imam osjećaj da će mi nauditi, da će me ozlijediti. Je li tvoja obitelj sretna? NE, ona je strašno nesretna obitelj. Da imaš mogućnost da ti se ispune tri želje, što bi to bilo? Željela bih osjetiti da sam sretna, da imam budućnost i da imam moć da mogu upravljati tuđim mozgom i mislima, jer bih tako natjerala sve ljude da me ne gledaju dok prolazim ulicom i tako bih povrijedila sve ljude koji su mene povrijedili na isti način.”

Da, to su tzv. NEVIDLJIVA djeca koja se osjećaju da ih nitko ne vidi, da su toliko beznačajna u svačijim očima, i da zbog toga i zaslužuju da ih nitko ne voli, da ih roditelji zlostavljaju, ignoriraju, odbacuju, ismijavaju, udaraju, kažnjavaju na najbrutalnije načine, izgladnjuju, zanemaruju, prave se da ne postoje, na dnevnoj razini čine sve da im pokažu koliko ih mrze, koliko su djeca uzrok tomu što su njihovi životi loši, nemaju nijednu lijepu riječ ili gestu kojom pokazuju djetetu da ga vide, vole i žele.

Statistika je u Hrvatskoj neumoljiva, nažalost, sve je više zanemarene ili zlostavljane djece koja trpe neki od različitih oblika zanemarivanja i zlostavljanja: fizičkog, psihičkog, emocionalnog, medicinskog, odgojno-pedagoškog, ekonomskog, seksualnog. Obično su odgovorni krivci roditelji, ili neke druge djeci poznate, ili manje poznate odrasle osobe.Je li potrebno da neko dijete strada smrtno da bi okolina prepoznala djetetove potrebe i situaciju neizdržive patnje u kojoj određena djeca danas, u 21. stoljeću, odrastaju, odnosno, bolje je reći, nemaju šansu ostvariti pravo da se normalno, sigurno, voljeno, zaštićeno i ohrabreno probijaju kroz život. Roditelji im često oduzimaju to pravo. S druge strane, ti isti roditelji, iako su evidentirani kao sustavni zlostavljači, i dalje često zadržavaju pravo da odlučuju o potrebi njihovog liječenja, smještaja u bolnicu, prava na dječji doplatak, drugi oblik materijalne dobiti, prava na školovanje, ali i pravo da mogu godinama sustavno i na većem broju djece vršiti nasilje, pri čemu im se pruža bezbroj mogućnosti za popravni ispit iz roditeljstva?!

Time se uskraćuje pravo djeteta na sretno, smireno, sigurno i radošću ispunjeno odrastanje, školovanje, socijalizaciju među vršnjacima, pravo na redovan i topao obrok, uredan i čist dom, pravo da bude dijete. Ironija je da nas upravo djeca svojim tragičnim životnim pričama i, nažalost, i smrtnim ishodima, moraju podsjetiti na to koliko pred nama ima posla da konačno imamo situaciju u kojoj će svako dijete imati osigurano pravo na dom bez straha. I obitelj.

Obitelj ne znači uvijek roditeljska obitelj, jer naša svakodnevica i rad pokazuju kako je upravo obitelj često uzrok nesreće za brojnu djecu. Dakle, djeci treba omogućiti pravo da im se žurno i neodgodivo osigura drugi siguran i radošću ispunjen dom, a roditeljima zlostavljačima trajno oduzme pravo biti roditelj. Bez prava na bezbrojne pokušaje “popravka“. Posao me naučio da uglavnom najveći dio njih ubrzo ponovno padne na istom ispitu, onom iz roditeljstva. Velik broj njih niti nema predodžbu o tome.

Isto tako, naglasila bih kako davati primjedbe, komentare, savjete, prigovore, pokude, prijetnje ili prozivke radi omalovažavanja pojedinih karika unutar sustava koji skrbi o tim mališanima, a da pri tome nikada u životu niste niti vidjeli, a kamoli pristupili takvom ranjivom djetetu, u najmanju je ruku također oblik zlostavljanja. Iz pozicije primarnog neznanja i nedostatka empatije prema djeci koja su godinama žrtve uglavnom odraslih.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković