Teško je nas psihijatre nečim šokirati, posebno nas koji se bavimo djecom. Naviknuli smo mi na sve i svašta, ali uvijek ostaje onaj mali prostor u kojem možeš biti Alisa u zemlji čudesa. Jutarnji team building na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju nastavlja se, prije vizite, kratkim prepričavanjem nekih naših iskustava. Kako je ponovno krenula škola uživo, mi koji imamo srednjoškolce prepričavamo njihove, ali i svoje bisere. Prvo smo šokirani činjenicom kako se već sada osjeća generacijski jaz u poimanju onoga što je u znanju, ili općoj kulturi, bitno, odnosno manje bitno.

Pitamo svoju djecu jesu možda čuli za knjigu Na Drini ćuprija, a umjesto odgovora prvo nas pogledaju onim pogledom tipa "opet nešto iz prošlog stoljeća“, a potom čujemo: "Prvo, što je ćuprija, drugo - nemam pojma“. Mi šokirani, oni potpuno opušteni. Mene je možda još više iznenadila činjenica da mlađi kolege na Odjelu nikada nisu čuli za Playboy, nemaju pojma tko je Hugh Hefner, a o nekim drugim ikonama prošlog vremena brzinski uzmu mobitel i proguglaju pa zaključe: "Nitko bitan“. Bar ne njima. Svi se mi stariji zato pitamo postoji li način kako ispuniti rupe u općoj kulturi, jer ove nove generacije ipak imaju pristup "uzimam samo ono što mi je potrebno u ovom trenutku“.Nevjerojatna je brzina kojom mladi filtriraju informacije, jako precizno, gotovo kirurški učinkovito, odrežu ono što im je neuporabljivo, a zadrže informacije koje su im u tom trenutku "životno nužne“. Možda čak i nije problem u filtriranju bitnih i nebitnih sadržaja, nego u načinu kako ih primjenjuju u svakodnevnom životu. S jedne su strane skloni umanjiti sve ono što je nama u njihovim godinama bilo bitno, što je obilježilo naše djetinjstvo i školovanje, a s druge strane itekako svojataju i uzimaju si pravo na glazbu koju smo mi slušali, primjerice onu iz osamdesetih ili devedesetih.Mi i kod pregleda, primjerice, vidimo kako nas nove generacije promatraju s visine i ne haju za iskustva starijih generacija. Možda su u pravu, možda i nije važno jesu li pročitali Na Drini ćuprija ili Zlatarovo zlato, kad je ionako ono o čemu ti romani govore njima strano, nerazumljivo, smiješno, glupo... Ovo su ipak generacije koje su odgajane potpuno drukčije, s naglaskom na pravo i slobode, a manje s osjećajem za poštovanje, strukturu, prihvaćanje tradicijskih pravila, kulturoloških obilježja ili odnosa u kojima se poštovala činjenica da je netko zbog iskustva koje donosi dob vrijedan slušanja.Nije poenta čak ni u činjenici da naša djeca ne dijele ni kultne časopise, ni knjige, ni neke naše stavove kojima smo si mi utirali put prema sazrijevanju. Više je stvar potrebe da na temelju proučavanja povijesti, ljudi koji su mijenjali svijet, naše poglede na život i nas same, istodobno imaju mogućnost izbora i time i raznovrsnost u pogledu na budućnost koja im dolazi u susret.Možda je, zapravo, recept vrlo jednostavan, pokušati izmiješati naše i njihovo, dati njima za pravo da nam ponude nešto svoje - glazbu, knjigu, osvrt, stav, kritiku, novog lika koji im je baš u tom razdoblju života važan, a onda im nježno, mudro, suptilno ponudimo i nešto naše - glazbu, roman, film, ideju, pa čak i taj Playboy, koji netko sigurno negdje čuva, čisto da svi shvatimo da i niste tako različiti, iako su nam djetinjstvo obilježile različite stvari i događaji.I jedni i drugi, primjerice, slušamo istu glazbu, recimo iz doba novog vala, pokušajte pogledati pokoju epizodu Peaky Blindersa, pa usput proturite neki vaš omiljeni film iz, uvijek naglašava moj sin, prošlog stoljeća... Iznenadit ćete se kako ih neće odbacili, možda se čak i ugodno iznenadite kako i vi i oni znate sve riječi iste pjesme. I njima je možda ponekad stvar "ponosa i predrasuda" priznati da slušaju istu glazbu kao roditelji, imaju slične emocije kao i vi dok slušate stvari na koje ste oplakivali prve ljubavi, loše ocjene, slomljena srca, prekinuta prijateljstva, razmirice s roditeljima, povratke s ekskurzija, studentske rastanke, padanje na ispitu, prvo pijanstvo i slično. I sama se nekad, kada čujem određenu pjesmu, sjetim nekih situacija i ljudi povezanih uz neke ritmove i stihove, i odjednom sam opet u srednjoj, imam feeling da je stalo vrijeme, i sve je opet tako cool. Nismo ni mi ni oni baš toliko različiti, možda jedino nakon što pročitate, primjerice, Ibsenovu Kuću lutaka, vi i vaš sin, ili kćerka, imate potpuno suprotne stavove o Nori. I neka, može to biti uvertira u dobru, argumentiranu debatu, što bi bilo iznimno dobro uvesti i kao predmet u naše srednje, pa i u osnovne škole (poput debata koje sam imala prilike pratiti tijekom školovanja u Americi). Poenta je da vas se od malih nogu uči vještinama dobrog komuniciranja, dijalogu i, prije svega, poštovanju onog kome se obraćate i poštovanju svoga sugovornika.Nakon ovogodišnje Dore, mislim da je svima očito koliko nam je upravo to potrebno. O ranijim primjerima loših komunikacijskih vještina nema smisla govoriti, ionako ih je previše.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković

MetkovicNET