Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković

Ovih se dana puno piše o tome koliko su žene izložene neprimjerenim oblicima ponašanja osoba drugog spola, a u kontekstu da one mogu ostvariti određena, ionako im pripadajuća, prava, da u skladu sa svojim vještinama i znanjem iz područja kojim se bave imaju pravo i na gratifikaciju onoga što žele: biti uspješne u svom poslu neovisno o spolu. Poanta je imati jednako pravo! Nekako je prilično i ironično da i u stoljeću kada smo sve modernizirali, i kada smo zauzeli stav kako je pravo na vlastito mišljenje i pravo na slobodu osnova svega, a prije svega pravo na jednakost među spolovima, moramo ponovno dokazivati da smo uspješne i bez toga što nas se često doživljava "pod rubrikom podrazumijeva se".

Neravnopravna je to borba Davida i Golijata, u kojoj je potrebno dokazivati da, ako ste lijepa, mlada i simpatična, to ne podrazumijeva i da ste "lak plijen". Postoje brojne predrasude u svim strukama, u kojima je često teško dokazati da ste jednako pametne i uspješne, ako ne i bar mrvicu više, upravo zato što vas zbog toga u startu često ograničavaju ne dopuštajući da osim izgleda okolini ponudite nešto više. Već odavno je ustaljena uzrečica "ako je lijepa, sigurno je glupa". Kako bi osigurala dojam žene koja je puna znanja i da odaje kako je znalac u onome čime se bavi, žena često mora zatomiti onu svoju drugu, ženstvenu, stranu. Nije problem samo neprimjereno seksualno ponašanje prema ženama, koje, ruku na srce, nesumnjivo postoji u svim strukama, a u nekima možda više zbog naravi posla, koje je odavno prešlo s razine primjerenog komplimenta na nedolično, uvredljivo i često za ženu ponižavajuće ponašanje, nego se žene često primarno doživljava kao objekt, a ne kao punopravnu i jednako vrijednu članicu tima, kolektiva, radne jedinice, ma sustava i društva općenito.

Postoje i druge neprimjerene razine ponašanja u kojima se nerijetko na ženu koja je na određenoj rukovodećoj poziciji gleda tako da je često predmetom omalovažavanja, neprimjerenih agresivnih verbalnih ili fizičkih postupanja. Neki prema njima imaju stalnu potrebu da vlastiti osjećaj neispunjenosti, nezadovoljstvo karijerom ili manjak postignuća usmjeravaju kroz stalna omalovažavanja, provokacije, izlaganja verbalnoj agresiji, aludiranja na određene privatne situacije, odbijanje određenih radnih zadataka upravo zbog vlastite komocije ili osjećaja da su superiorni time što ih determinira spol. Često je vrlo nejasna granica u takvim načinima postupanja prema vama, različiti su slojevi kojima se može odrediti je li to ponašanje određeno vašim spolom ili bazično nerealiziranim kućnim odgojem. Kao i kod opisanih seksualno neprimjerenih ponašanja, na kraju svake priče je na ženi da dokazuje da je u pravu, pa u konačnici na nedopustiv način većina tih mučnih priča i završava zaključkom kako je "žena možda ipak nečim u svom načinu ponašanja, postupanja, odijevanja, dinamici razgovora, intonacijom svog glasa, mimikom, bilo čim dovela do toga da joj se dogodi to što joj se dogodilo". Upravo zbog pozicije dokazivanja, odnosno iz pozicije da često okolinu morate uvjeravati kako ste doista bili žrtvom nedoličnog ponašanja, na kraju vas se dovede u situaciju da odustanete ili da se i vi sami pretvarate kao da se to nije dogodilo. A dogodilo se!

Upravo zbog toga takve teške priče ostaju neispričane godinama, pa i desetljećima, jer dodatna je otegotna okolnost što žene kroz stoljeća uvijek iznova moraju dokazivati kako ni one ni njihovo ponašanje nisu bili okidač za nečije neprimjereno ponašanje. Žena se zbog toga osjeća nedovoljno zaštićenom, svjesna je da joj nije osigurana potpora od onih na koje računa, a to ne bi smjelo biti tako. Žrtve nisu krive i to ne moraju dokazivati!

Nove generacije žena konačno žele pozicionirati sebe unutar sustava i na svim poljima u kojima se danas žene mogu i trebaju realizirati. Žele da ih se prepoznaje i cijeni na temelju onoga što imaju u sebi, a ne na sebi, pri čemu je nebitno kako netko doživljava njihovu vanjštinu.

Mlade generacije žena ipak imaju, čini se, onaj prijeko potreban buntovnički stav da konačno svijetu objasne kako su, iako su "mlade, lijepe, uspješne, zgodne, simpatične ili nesimpatične (nekima), mršave, bucmaste, savršene ili savršeno nesavršene u svojoj ljepoti, koja je ionako u očima promatrača, pametne, mudre, inspirativne, duhovite, intelektualno dobro potkovane, lijepih manira, dobrih odgojnih temelja, s glavom koja misli, a ne koja kima", primarno svoje, a ne svačije.

Dakle, ako želimo (a trebali bismo) učiti od novih generacija, onda naučimo cijeniti i voljeti sebe onakvima kakve jesmo. Također osvijestimo kako bilo kakvo neprimjereno ponašanje koje nam neki okviri nameću, a pod krinkom nadmoćnijeg, pa i iz pozicije spola, nije ono što trebamo i moramo prihvatiti. Jer to nije prihvatljivo kako god da je spakirano!
Uostalom, imamo svoje kćeri i unuke, zbog čega je na nama da im pružimo podršku, da im damo do znanja da nikada, nigdje i ni od koga ne trebaju trpjeti seksualno neprimjereno ponašanje, agresiju, podcjenjivanje ili verbalno ponižavanje tipa: "Super si mi danas zgodna u tim štiklama, nosiš li i tange?" Gaćice su naša stvar, kao i štikle, a takva i slična neprimjerena ponašanja trebaju napokon postati javna stvar. I predmet javne osude.