Uskoro će godinu dana otkako sam odmah, na prvu, pristala na ponudu za kolumnu u Glasu Slavonije i uhvatila se u koštac sa svojim košmarom od misli, ideja, dvojbi, promišljanja, nedoumica, zabluda, možda i poneke gluposti (ali i za to treba imati predznanje) kako bih ih pretočila u tri novinska stupca s ciljem da i vama možda pokažem kako smo svi često jednako pod stresom, osjetljivi, realni, irealni, zabrinuti, opušteni, ljutiti, ravnodušni, sretni, nesretni, uspješni, neuspješni...

Uostalom, kako u Zameo ih vjetar kaže neponovljiva Scarlett, sutra je novi dan. I sigurno da jest, jer svaki je sljedeći prilika za početak, kad je ionako ono od jučer već prošlost sama po sebi. Dakle, sve je za žive ljude, pa i situacije u kojima biste najradije propali u zemlju, ali niste. I meni se jedna takva situacija ovih dana vratila poput bumeranga, ali je na kraju bilo baš onako kako treba biti - cool, opuštajuće, s osmijehom.

Uglavnom, prije koju godinu jurim da obavim jednu svoju poslovnu obvezu, "smontirana", kako to kažu moja djeca. Usput radim sto dodatnih sitnih poslova, a moja kćerka ide na instrukcije za maturu. Naravno, zgodno joj je povesti se sa mnom, uzeti lovu za pripreme, objaviti mi tijekom vožnje da je gladna i da bi bilo "baš zgodno kratko svratiti u Mac na kavu, uzeti joj tost za doručak, malo s njom popričati, eventualno malo prolistati novine... Valja izdržati stoički sve pubertetske fore i, naravno, zadržati cool stav "ništa mi neće ovaj dan pokvarit". O.K. Odradili smo sve navedeno u Macu i vrijeme je krenuti dalje, ja žurim završiti svoje u točno predviđeno vrijeme, ona mora stići na instrukcije, ja žurno na štiklama, naglo zakoračim, jer ionako hodam "petsto na sat i kao da se drma pod ispod mene" (opis moje djece) i u trenutku je scena sljedeća: ja na parkiralištu pokraj svog auta na štiklama, sakou i - bez suknje. Zatvarač duž suknje se opustio i suknju mi je, jednostavno, skliznula do gležnja. Dakle, stojim u javnosti u donjem rublju, sakou i na štiklama i gledam preneraženo u svoju kćer, a pokraj mene neki gospodin otvara svoj automobil, okrene se i mrtav hladan kaže: "Hvala, gospođo." Ja da propadnem u zemlju, a moja Nika, jedva suzdržavajući cerekanje, kaže smireno: "Mama, kasnimo."

U toj nes(p)retno režiranoj priči dobro je to što se nije našao nitko s mobitelom koji bi me snimio i stavio na YouTube, a broj onih koji su pratili tragikomičnu scenu bio je poprilično mali. Teško mi stane u ovu kolumnu sve što je u tom trenutku brzinom svjetlosti prolazilo kroz moju glavu.

Uglavnom... prošlo je od tada dosta vremena, da bi mi nedavno jedan gospodin, pri upoznavanju, obazrivo rekao: "Znate, doktorice, vi i ja smo se već upoznali." Ja sam s upitnikom iznad glave jer rijetko zaboravljam lica. Jasno! Moja ga je podsvijest uklonila odavno iz svih sadržaja. A dotični dodaje: "Imali smo se priliku upoznati na parkiralištu pored Maca, znate ono..." i pukne u smijeh. Zemljo, otvori se! No sabrala sam se. Preživjela sam. I nakon toga se još pola sata smijala.

Dakle, vjerujte u onu da je sve za žive ljude. I kada vas pokušavaju uvjeriti da pravite budalu od sebe, da se glupirate, nameću vam određene okvire, kada vam silno žele navaliti osjećaj srama zbog nekih nespretnosti ili određenih nepromišljenih situacija, samo se sjetite mene i bit će vam lakše. Zašto sam se danas ovog sjetila? Upravo iz silne naše potrebe da pokušamo biti savršeni. Zbog toga stalno strepimo od toga kako nas drugi doživljavaju, jesmo li dovoljno dobri, ogovara li nas netko, jesmo li predmetom nečije jutarnje kave ili dosadnih ručkova, jesmo li dovoljno cool za neko prijateljstvo ili posao. Uporno težimo biti slobodni i neovisni, a čini mi se da nismo nikada bili ovisniji o tome što drugi misle o nama, a to se posebno provlači kroz prizmu naših klinaca, kojima se još od vrtićke dobi nameće teret da ih se uklopi u neki model (naravno, prema željama roditelja), a ne prema potrebi djece da u toj dobi budu ono što im realno najbolje i ide... da budu djeca.

Cijeli smo život posloženi u određene kutije: loši, dobri, siromašni, bogati, cool, smotani, glupi, pametni, šminkeri, seljačine, poznati, nepoznati, popularni, nepopularni, smiješni, dosadni, priznati, nepriznati, pristojni, delinkventi, privlačni, neprivlačni, simpatični, nesimpatični, uspješni, neuspješni, poticajni, besperspektivni, s idejom, bezidejni, mršavi, debeli, introvertirani, ekstrovertirani, laki, teški, s karakterom, bez karaktera, moralni, nemoralni, obrazovani, neobrazovani, talentirani, bez talenta, sigurni, nesigurni, dominantni, luzeri, vođe, slabići, pošteni, nepošteni, mladi, stari, zdravi, bolesni, ludi, manje ludi, plavuše, brinete, umjetne, prirodne, pridošlice, starosjedioci, in, out, u braku, rastavljeni, slobodni, homo, hetero... slobodno si sami dodajte kutiju u koju se ili sami ili vas okolina često gura. I odložite sa strane.Iskoristite ovo vrijeme socijalne distance možda da sami sebe konačno izvadite iz tih brojnih kutija i darujete si prostor i slobodu da budete ono što jeste, svoji, neovisno o tuđim mišljenjima. Osigurajte si prostor da se često s osmijehom na licu podsjetite situacija u kojima ste bili sve samo ne svoji, ali ste zacijelo bili dovoljno prisebni da takvu situaciju shvatite kao razlog za osmijeh, a ne razlog da ste zbog toga sebi manje bitni.

Da biste voljeli druge, za početak počnite voljeti sebe, sa svim manama i vrlinama. Za mane će se pobrinuti vaša okolina, za vrline se pobrinite vi sami. Jednostavno.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković