Ovih se dana, na žalost, nekoliko meni dragih ljudi oprostilo od ovog svijeta. Nadam se da su se preselili na neki mirniji "oblak", na kojemu nije kao ovdje i sada - kaotično, nesigurno, neshvatljivo, vrlo često srcu i umu neizdrživo.

Postoje te neke godine kada čovjek počne više promišljati o smislenosti života, gleda unatrag, sabire godine, analizira, kao da se spušta, ili penje, niz skaline, a nekako mu se čini da je svaki korak sve teži i teži. Nije lako stati i sagledati sve oko sebe, pa i sebe. U jednom od večernjih trenutaka uhvatim krasnu emisiju posvećenu Mladenu Kušecu. Razgovor s njim u tada već poznim godinama (radije ih opisujem kao mudre i životnim iskustvom obojene), iznosi sugovorniku svoje viđenje djece, roditeljstva, odrastanja, smislenosti odrastanja... Govori o tome što uopće znači biti roditelj, a znači biti dijete, ima li smisla uopće odrasti, je li poanta cijeloga našeg života negdje, u kutku svoje osobnosti, do kraja zadržati djelić djeteta u sebi. Davno je to već zapisano i u Malom princu, da je svatko od nas bio dijete, ali se, na žalost, malo tko poslije toga sjeti. Mladen Kušec završio je svoj put na "ovom svijetu", ali bogatstvo svojih misli, iskustvenih situacija kroz brojne dječje emisije i razgovore ostavio nam je u nasljeđe kao veliku dragocjenost, koju mi baštinici moramo znati cijeniti.Imamo se razloga pitati jesmo li svjesni činjenice da je roditeljstvo prije svega privilegij, a da biti dijete znači imati cijeli svijet na svom dlanu. Citiram Kušecovu misao: Na svijetu ima prekoviše milijuna anđela, to su sve djeca do treće godine života, a nakon toga ih preuzmu odrasli i više ništa nije isto. U pravu je!

Iz Kušecovih smo emisija za djecu puno toga mogli naučiti od tih mališana, njegovih sugovornika. Iz njihovih mudrih glava i neokaljana srca "zapisane" su divne misli i priče jer je čovjek koji ih je "zapisivao" to činio autentično, s poštovanjem i razumijevanjem - "pravom olovkom". Djeca su neiskvarena, iskrena, otvorena srca, bez predrasuda, a sa silnom željom da nas kopiraju, preuzimaju naše geste, mimiku, način izražavanja, postupanja, kako se smijemo, plačemo, kako se ophodimo s drugima, kako izražavamo da nekoga volimo ili se nekom radujemo, kako živimo život. Na žalost, postoje i oni koji "lošom olovkom" zapisuju ružne stvari, grube riječi, neprimjerena ponašanja, oni koji silom utiru u dječju dušu grubost, srdžbu, mržnju, prkos, neprihvaćanje, odbijanje... prijeteći uništenjem te dječje duše, toliko nježne i osjetljive. Kao i svila, iznimno su dragocjene, nježne, skliske pod prstima, lako se oblikuju, lako ih zavolite, nježno se s njima obgrlite, ali ako ne znate s njima postupati, učinit ćete štetu koju nitko više ne zna i ne može popraviti. To je bit odnosa prema djeci kojoj nas je Mladen Kušec poučavao, s ciljem da upozori na sljedeće: Ako se od djece traži da su 5,0, zar ne bi i roditelji trebali biti odlikaši? Moraju li i oni imati 5,0 ili im se beskrajno dugo tolerira nedovoljan, da ne moraju ponavljati gradivo, a jedino bi tako bili bolji za svoje klince?

Obožavala sam Kušeceovu emisiju Patuljci pojma nemaju. I ja sam, nakon godina roditeljskog i profesionalnog iskustva, shvatila da patuljci itekako imaju pojma, jedino im često nema tko reći da su mudri, inspirativni, dragocjeni... Lijepo mi je to opisala jedna djevojka kada je pokušala mami objasniti da ju ona ne razumije, a majka joj je odgovorila da to nije istina. Citiram majku: - Ne možeš mi to reći, jer ja znam kako sva moja djeca dišu. Kći joj je odgovorila: - Ali ja ne dišem.

Mali princ davno je dobro prepoznao da, kako odrastamo i kako starimo, zaboravljamo da smo prvo bili djeca, a tek onda odrasli. A djeca su najpotrebitija, najvažnija. S druge strane, sve što se ovih zahtjevnih dana u kući vrti, zakuhava, izbija na površinu, gomila unutar četiri zida ili se sakriva u oblaku nerazjašnjenih situacija, egzistencijalnih okolnosti, nepoštovanja i omalovažavanja, kao i u situacijama u kojima strah dominira, a ljubav i suosjećanje gubi svoj svrhu - reflektira se najviše na djecu i mlade. U jednom su svi oni složni: - Nitko nas ništa ne pita!

Socijalna distanca, izolacija i zatvaranje u četiri zida skriva mnoge situacije u kojima je povećana mogućnost da netko trpi, biva zanemaren ili zlostavljan, osuđen na osjećaj da je nevidljiv, nebitan. Mnogo se djece posljednjih mjeseci sve više tako osjeća - nebitnim.Svako bi društvo svoju snagu, ili, bolje reći, svoj razvoj, primarno trebalo temeljiti na najosjetljivijima i najpotrebitijim, a to su djeca. Nekako mi se ovih dana sve više čini da bi nam djeca puno bolje složila neke situacije nego mi odrasli. Upravo zbog toga što su njihove umne mape neopterećene svime onime čime se mi odrasli opterećujemo ne bi bilo loše poslušati savjete i Mladena Kušeca, pa pitati patuljke što o svemu misle, kako je to on činio.

Zastrašujuće, ako je svako treće dijete u Hrvatskoj psihički, fizički, emocionalno, seksualno, obrazovno ili medicinski zanemareno, onda je vrijeme roditeljima postaviti imperativ 5,0. I pri tome djeci ostaviti pravo da budu ono što trebaju biti - samo djeca. Čisto za razmišljanje, svima nama.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković 

MetkovicNET