Škola je napokon završila (kakvo olakšanje,) klinci se nastoje maksimalno zabaviti, roditelji odahnuti. "Virtualna škola“ pojedincima je bila super, nekima manje super, a većini "užasan napor“ jer najveći je problem roditeljima bila spoznaja da djeca ne idu u školu, dakle, stalno su im kod kuće, a adolescenti su bili uglavnom na levelu "sinoć sam opet jutros lega“.Neku večer raspravljam s Vidom i kažem mu: “Kad misliš doći doma?“ Nekoliko je kuća dalje od naše, okupila se ekipa iz Zagreba i ulice pa udri brigu na veselje. Vid: "Iza ponoći, čekamo Lori, koja u ponoć izlazi iz izolacije, pa ćemo se malo još družiti“. "Molim, kakve izolacije, odmah doma", a Vid naravno, kao vrsni stručnjak u području "živciraj mater do maksimuma“, kaže: "Pa nema gubu, mama, samo se sumnjalo na koronu.“ Uz naglasak na ono "samo". Da, klinici imaju drukčiji pogled nego mi odrasli, pa ono što nama izaziva promjene u ponašanju do razine ludila jer je netko kovidpozitivan, u djece je to, u najmanju ruku, normalno.Već i ranije osvrtala sam se na problem stigme kao golemog pritiska na naše pacijente, velike i male, jer najveći teret stigme nose upravo psihijatrijski pacijenti, vrlo često i oni koji ih liječe. Čini se ipak da su predrasude nešto što se znatno, nažalost, proteže kroz naše društvo na način da sve što je nekomu nepoznato, drukčije ili zbog nekog razloga neprihvatljivo odmah gura u "obilježi“ ili "spamaj“. Rječnikom mog pubertetlije. Nije lako ovih dana biti kovidpozitivan pacijent. Najbolje to opisuje jedna moja pacijentica: "Doslovno ni kantu za smeće ne smijem pogledati prekoputa, a da me netko ne pogleda kao da sam gubava." Živimo u vremenima kada su predrasude posvuda oko nas, iako nismo svjesni da i sami sudjelujemo u njima.

Dolaskom u Ameriku u srednju školu prvih sam dana stalno objašnjavala svojim domaćinima da itekako znam da postoje hladnjak, telefon, perilica posuđa i rublja, da znam čemu služi i kako izgleda tuš i nadasve da znam čemu služi i kako se koristi pribor za jelo?! Nosila sam se s predrasuda jer su smatrali da dolazim iz zemlje koju oni nisu znali naći na zemljopisnoj karti, a kamoli da su znali nešto više o njoj. Sami sebi dovoljni - istinski je američki pristup. Nakon prvih devet tjedana, kada sam dobila listić sa svojim ocjenama, moja je domaćica uredno nazvala moju razrednicu da joj objasni kako se vjerojatno dogodila nekakva administrativna pogreška jer je nemoguće da ja, "tko zna odakle“, mogu imati takve ocjene i biti među deset posto najuspješnijih učenika. Što su predrasude bile veće, moje su ocjene bile bolje. Dalmatinski dišpet, čisti. Srećom, moji su profesori u Americi bili toliko cool da je iskustvo školovanja ondje jedan od mojih najboljih životnih poteza. Naime, vrlo sam naglo i brzo odrasla, preuzela odgovornost za sebe i svoje postupke.

Skloni smo olako bez nekog uporišta ili jasno postavljenih argumenata olako ljude trpati u ladice, okvire ili im prišiti pridjeve koji im uopće ne pristaju. Je li u pitanju strah od nepoznatog, model učenja na temelju odgoja, iskustva, utjecaja okoline ili vremena u kojemu živimo, potrebe uklopiti se među druge, pa i pod cijenu da obezvrijedimo druge oko sebe... Uglavnom, svatko od nas zasigurno može naći neki primjer kada je i sam bio metom predrasuda. Predrasudama su posebno izloženi oni slabiji, ranjiviji, bez nekoga tko im može uliti osjećaj sigurnosti, a posebno su osjetljiva skupina djeca. Djeca su najmanje sklona predrasudama, lako se uklope u sva društva, daju više šansi jedni drugima i manje su podložna osuđivanju po bilo kojoj osnovi. Očito ih tome s vremenom naučimo mi, odrasli. Često i sama djeca kažu da kada nešto ili nekoga mrze, jasno znaju samo da mrze, ali ne znaju zašto. Bitno je da mrze. Dakle, sada se odbačenima osjećaju kovidpozitivni pacijenti, uglavnom se tako osjećaju psihijatrijski pacijenti, a, ukupno gledajući, svatko od nas bar se jednom u životu zbog nečijih predrasuda osjećao nevidljivo, umanjeno, obeshrabreno, utučeno, depresivno, nevažno, bezvrijedno... Mršavi su sigurno svi anoreksični, debeli su lijeni i samo misle o hrani, plavuše su glupe, žene kratke kose nisu ženstvene i općenito su muškobanjaste, svi su uredni muškarci gay, Slavonci samo jedu, Dalmatinci su lijeni i škrti, političari su uglavnom neobrazovani i glupi i uz to kradu, žene su uglavnom sponzoruše, muškarci ženama ne mogu biti prijatelji, svaka žena koja napreduje može jedino „preko kreveta“, ako je lijepa, odmah je i glupa, pametne žene su uglavnom ružne, lijepi muškarci su sigurno opet gey, uspješni muškarci su sigurno svi psihopati, žene se jedino cijeni kroz udaju i majčinstvo, žene koje rade sigurno nisu dobre majke, ljudi iz provincije su uglavnom primitivni, poštenje ne postoji, dobrota ne postoji, ako si dobar, sigurno si glup, žene su loši vozači, najbolji kuhari su muškarci, žena ne može nikada biti šef jer su muškarci u tome bolji, žena ne može biti nadređena muškarcu u poslu... dakle, nemam dovoljno prostora u kolumni za svakodnevne primjere iz prakse koji nam pokazuju kako u našem društvu svako malo zapnemo za predrasudu.

Ona koju posebno ne volim glasi: škola određuje nekoga kao čovjeka. Potpuno pogrešno! Škola proširuje naše vidike, daje nam možda širi uvid u svijet oko sebe, ali osobno poznajem puno ljudi koji nisu ostvarili vrhunske rezultate u polju obrazovanja, ali su se itekako ostvarili u drugim područjima, svojim radom, marljivošću, ustrajnošću, golemom požrtvovnošću i, prije svega, željom za boljim. Iako je to od njih malo tko očekivao, postigli su uspjeh i za sebe i za druge oko sebe. Dakle, odijelo uistinu ne čini čovjeka. Čini ga njegova unutarnja ljepota i ponajprije dobrota. Koja je danas također stigmatizirana. A svima itekako potrebna.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković