Razgovaramo s profesoricom Gordanom Nikolić, ovogodišnjom dobitnicom nagrade Grada Metkovića Narona za postignuća u obrazovanju, koja ove godine odlazi u mirovinu.

Metkovka ste odrasla u Gradcu?

Da, moji roditelji su Neretvani iz okolice Metkovića i cijela moja mnogobrojna šira rodbina živi u Neretvi. Rođena sam u Metkoviću ali kad sam imala četiri godine, obitelj se odselila u Gradac, gdje mi je otac dobio posao u policiji. Tu smo sagradili kuću i ostali, a ja sam praznike redovito provodila u Neretvi kod svojih baka i djedova. Nakon studija zaposlila sam se u metkovskoj srednjoj školi, tadašnjem CUO Petar Levantin , udala se za Neretvanina i tako se opet skrasila u svome rodnom gradu.

Od djetinjstva imate sklonost ka stranim jezicima?

Važnost učenja stranih jezika uočila sam još u ranome djetinjstvu, stalno okružena strancima jer sam živjela u turističkome mjestu. Od njih sam učila riječi i izraze na njihovim jezicima i redovito ih zapisivala. Kad sam u petome razredu osnovne škole počela učiti engleski jezik, postao mi je najdraži predmet i učila sam ga s lakoćom i velikom predanošću. Tada sam rekla da jednoga dana želim biti učiteljica, i to baš engleskoga jezika i nikada nisam razmišljala ni o čemu drugom.

Moj otac je, radeći kao policajac u malome mjestu, osim u uredu, često i u našoj obiteljskoj kući primao stranke, najčešće strance koji su dolazili prijavljivati krađe i provale u automobile i sl. pa sam mu ja uvijek pomagala, koristeći rječnike, dok je pisao zapisnik o tome što im je ukradeno. To mi je bilo zabavno, a i dodatni izazov u učenju jezika. Otac me je poticao kupujući mi rječnike, gramatike i knjige jer već tada sam čitala i prevodila kratke priče na engleskome jeziku. Prvi veći izazov u osmome razredu osnovne škole bila mi je knjiga The Pearl Johna Steinbecka koju sam mi poklonili naši gosti stranci i koju sam čitala nekoliko mjeseci jer sam zapisivala svaku novu riječ na koju bih naišla. Imala sam i sreću da mi je tijekom srednjoškolskoga obrazovanja moja razrednica, koja mi je ujedno bila i profesorica engleskoga jezika, bila velika podrška. Prepoznala je moju ljubav prema jezicima i nije joj bilo teško dodatno mi se posvetiti dajući mi zahtjevnije zadatke kako bih se što bolje pripremila za studij. Bila mi je uzor i u profesionalnom smislu i još i danas smo prave prijateljice.

Gimnazija Metković – značenje, programi, projekti, natjecanja...

U školi sam počela raditi nedugo nakon uvođenja Šuvarove reforme, kojom su ukinute gimnazije. O Gimnaziji Metković slušala sam kao o školi s izvanrednom reputacijom i kvalitetnim nastavničkim kadrom. Tijekom Šuvarove faze nije bilo lako raditi u školi s tako velikim brojem različitih struka i zanimanja, a kako i ta reforma nije bila dovoljno pripremljena, nismo imali nikakve udžbenike stranih jezika za stručna zanimanja. Stoga smo, moje kolege i ja, koristili različite izvore i materijale, ponajviše knjige s fakulteta, prilagođavajući ih razinama znanja srednjoškolaca. Tipkali smo ih na matrice i umnožavali na gestetneru, stroju koji je bio preteča današnjih fotokopirnih strojeva. Morali smo biti jako kreativni i snalažljivi kako bismo ostvarili program i učinili nastavu zanimljivom, ali nasreću, imali smo u svemu tome i veliku autonomiju.

Nakon te faze ponovo je zaživjela Gimnazija u kojoj sam provela ostatak radnoga vijeka. Nastavili smo graditi njezinu reputaciju i ponovo je učinili prepoznatljivom školom koja visoko kotira i na nacionalnoj razini, o čemu svjedoče brojna priznanja i nagrade koje su Škola i njezini djelatnici dobivali od raznih obrazovnih i drugih institucija. Ona je iznjedrila brojne uspješne mlade ljude, današnje intelektualce, znanstvenike i stručnjake svih profila.

Dobra je okolnost da smo uvijek dobivali kvalitetne učenike s različitim talentima i kreativnim potencijalima koje su mogli razvijati na natjecanjima, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, kroz brojne izvannastavne aktivnosti i projekte, a zadatak nas nastavnika bio je da te talente prepoznamo i da im omogućimo razvoj uz dodatan angažman i puno entuzijazma.

Identitet današnje Gimnazije upravo počiva na tom entuzijazmu i nesebičnom radu njezinih djelatnika. Proširili smo svoje djelovanje na međunarodnu razinu kroz suradnju s brojnim školama u inozemstvu. Učenicima je, poglavito nakon ulaska RH u Europsku uniju, danas omogućeno putovati u druge europske zemlje, čime dobivaju jednu novu dimenziju učenja i građanskoga odgoja.

Gimnazija Metković je članica UNESCO-ve mreže škola, Škola ambasador Europskoga parlamenta, partner nekim njemačkim školama u projektima koji se ostvaruju uz suradnju Goethe Instituta, uključena je u čitav niz Erasmus+ projekata, projekata EUROSCOLE i humanitarnih aktivnosti te brojnih drugih koje je nemoguće ovdje pobrojati.

Da zaključim, raditi u ovakvoj školi je izazov za svakoga nastavnika i to ozračje koje smo stvorili ovakvim aktivnostima oblikuje i nove nastavničke snage tako da nema bojazni da će se kvalitet Škole održati i u budućnosti.

Sindikalna aktivnost

Nastavnički posao je vrlo odgovoran i zahtjevan, a dodala bih, i društveno izuzetno važan. Nažalost, društvo ga ne prepoznaje kao takvog te stoga nije ni adekvatno vrednovan. Dignitet profesije i materijalni status obrazovnih djelatnika su ozbiljno ugroženi, na što sindikati oduvijek upozoravaju, organiziraju brojne sindikalne aktivnosti i vode iscrpljujuće pregovore sa svim vladama.

U današnjim okolnostima posebno je teško biti učiteljem ili nastavnikom, u društvu u kojem su se izgubile mnoge vrijednosti, u kojem su učenici zaštićeni brojnim pravilnicima i zakonima, uz roditelje koji imaju nerealna očekivanja i kojima su samo ocjena važne, a ne i znanje i koji zbog toga nerijetko vrše pritisak na nastavnike prijeteći čak i prosvjetnim inspekcijama. U svemu tome nastavnički posao gubi svoju draž i postaje izuzetno stresan. Stoga je sindikalno organiziranje nužno jer je to jedini mehanizam pomoću kojega možemo braniti svoja prava i interese.

Ja osobno oduvijek sam bila osjetljiva na nepravdu i veoma buntovna, a borbenost potiče na akciju. U Sindikatu sam od njegova osnutka, u početku kao član, a kasnije i kao povjerenik Podružnice Škole jer sam željela dati svoj doprinos u obrani digniteta ove profesije koju društvo nepravedno zapostavlja i marginalizira. Ne spadam u ljude koji će se pomiriti s takvom neprihvatljivom situacijom u obrazovanju, koja djeluje demotivirajuće na nastavnički kadar, a da ne pokušaju nešto promijeniti.

Želim vjerovati da će nadležne institucije i vlasti konačno shvatiti da napredak društva ovisi upravo o obrazovnom sektoru, u koji je potrebno najviše ulagati kako bi ova zemlja imala budućnost.

O kurikularnoj reformi školstva

Što se tiče kurikularne reforme, za njezinu potpunu provedbu trebat će zasigurno još puno vremena, a zasad se čini da ona još uvijek nema sasvim zaokružen koncept. Svi se slažemo da je sustav obrazovanja po cijeloj vertikali nužno mijenjati, što dokazuju i Pisa i Talis istraživanja, čiji rezultati ukazuju na to da u usporedbi s drugim zemljama naši učenici značajno zaostaju u čitalačkoj i matematičkoj pismenosti. Još uvijek postoje različita stručna mišljenja o tome kako bi ta reforma trebala izgledati. Sada se, nakon eksperimentalne faze provedene u određenom broju škola, uvodi Škola za život, što je samo jedna etapa u cijelom tom reformskom procesu. Ono što mogu reći iz osobnoga iskustva je to da, premda se trenutno intenzivno radi na pripremama škola i nastavnika kroz različite virtualne edukacije i skupove, a i savjetovanja koja će uslijediti prije početka ove školske godine, još uvijek postoje brojne dileme i nedoumice među učiteljima i nastavnicima o tome kako će se ovaj projekt implementirati u škole, u koje još nisu stigli odgovori na sva pitanja, konkretni naputci i metodički priručnici, dok je neke stare pravilnike koji su nekompatibilni s novinama koje donosi Škola za život potrebno žurno mijenjati.

Opći je dojam da se sve to trebalo temeljitije pripremiti, a postoje i inicijative da se uvođenje Škole za život odgodi na godinu dana kako bi se u međuvremenu provela temeljita evaluacija eksperimentalne faze. Ono što smo svi očekivali, i učenici i roditelji i nastavnici, je rasterećenje učenika, smanjenje broja predmeta, bolje opremanje škola, a o tome se malo govori. Vlada velika šarolikost i u opremljenosti škola, od onih moderno opremljenih do onih koje nemaju ni osnovne uvjete za rad.

Važno je napomenuti da sve promjene koje se uvode počivaju na učiteljima i nastavnicima jer bez kvalitetno pripremljenoga nastavničkoga kadra nema ni reforme.

Nastavnici će zasigurno biti prisiljeni učiti u hodu, a bit će i dosta improviziranja u nedostatku temeljite pripreme za sve novine koje ih očekuju. Njihove kompetencije bit će ključni čimbenik u provedbi reforme jer uzaludna je dobra tehnička opremljenost škola ako nastavnici ne budu tu opremu znali koristiti.

Uz ova dodatna opterećenja koja donose spomenute edukacije i ona koja će uslijediti implementacijom Škole za život (administracija, pripreme, novi kurikuli...), nužno je nastavnike dodatno motivirati značajnijim povećanjem plaća.

Nagrada grada Metkovića u području obrazovanja

Nagrada Grada Narona za postignuća u obrazovanju svakako mi godi i jako sam ponosna na nju. Došla je na kraju moga dugoga radnog vijeka i lijepo je zaokružila tu moju profesionalnu priču. A to je uistinu jedna lijepa priča jer sam cijeli život radila ono što volim. Moja uspješnost se mjerila rezultatima mojih učenika, a to je ono čime se najviše ponosim, što donosi najveću satisfakciju i predstavlja najvrjedniju nagradu u našemu poslu.

Da se ponovo rodite, što biste promijenili u životu?

Ono najvažnije, a to je izbor zanimanja, sigurno ne bih mijenjala. Netko mudar jednom je rekao da su najsretniji ljudi oni koji zarađuju za život baveći se hobijem. Sretna sam osoba jer sam upravo tako oduvijek doživljavala svoj posao – kao hobi. Na poslu provodimo značajan dio svoga života i zato je važno s radošću ići na posao. To je za mene bio zapravo poziv, a ne posao i učionica je jednostavno oduvijek bila moje prirodno stanište.

       Nino Erceg