Jedan od najboljih svjetskih gitarista, član legendarne grupe Pink Floyd, rođen je na današnji dan 1946. u Cambridgeu

U Cambridgeu, gdje mu je otac bio profesor zoologije na slavnom sveučilištu, David Gilmour je išao u školu sa Sydom Barrettom i Rogerom Watersom, i kad se ubrzo nakon prvih snimaka grupe ustanovilo da osnivač Barrett više ne može nastaviti s glazbenim radom zbog svojih psihičkih problema, Gilmour je bio najprirodnija zamjena; sam Barrett ga je pozvao da preuzme njegovo mjesto gitarista.

David je rock zavolio u kratkim hlačama, kad je sa šest godina kupio svoju prvu singlicu – »Rock Around the Clock« – a prve korake u sviranju gitare napravio je sam, uz pomoć početnice – knjige i ploče s osnovnim lekcijama o sviranju – velikog američkog folk-izvođača Petea Seegera.

Od samoukog mladića razvio se u jednog od ponajboljih britanskih i ne samo britanskih gitarista, jednog od onih čiji je zvuk stvarao povijest legendarnog modela Fender Stratocaster, a pozlaćena gitara u njegovom vlasništvu je jedinstvena – to je serijski broj 0001. Gilmour ju je isprobao u trgovini, svidio mu se zvuk pa ju je kupio, i tek naknadno kad je provjerio serijski broj shvatio je da mu je u ruke došao prvi Startocaster ikad proizveden.

S njim na gitari Pink Floyd su ušli u legendu, prodali preko 250 milijuna nosača zvuka i jedna su od pet-šest najvećih, najpoznatijih i najpopularnijih rock grupa svih vremena. Gilmourove dionice na gitari iz, recimo, »Shine On You Crazy Diamond« (pjesme posvećene Sydu Barrettu) ili akustična gitara u »Wish You Were Here« teško će ikad biti nadmašene, a donijele su mu i ogromno bogatstvo.

Naime, Pink Floyd su poznati kao vrlo financijski vispreni rockeri, koji za razliku od mnogih kolega iz ludih šezdesetih nisu zaradu razbacivali na drogu i tulumarenja, već je ulagali i oplođivali kapital; u jednom trenutku članovi benda posjedovali su toliko dionica slavnog londonskog osiguravajućeg društva Lloyd's da je kružio vic kako će se najpoznatiji osiguravatelji svijeta preimenovati u »Pink Lloyd«. A tu financijsku visprenost su Gilmour i družina iskoristili i da se Syda Barretta, kojem Gilmour nikad nije zaboravio što ga je doveo u band, sjete i na mnogo konkretniji način od posvećivanja pjesama. Naime, otvorili su posebni bankovni račun na koji je Barrettu kao osnivaču grupe curio mali postotak od zarade njihovih ploča, a račun je bio takav da se glavnica nije mogla podići, ali su se nemale kamate mogle dići jednom tjedno. Tako Syd Barrett, ma u kakvom mentalnom stanju bio i ma koliko se povlačio po psihijatrijskim ustanovama, nikad nije bio bez novaca za kruh, mlijeko i cigarete, jer su se dečki iz benda pobrinuli da mu ništa ne fali.

Nakon raspada Pink Floyda – zadnji put su svirali skupa na impresivnom nastupu u sklopu Live 8 koncerta 2005. kad su na molbu Boba Geldofa prevladali osobne i glazbene nesuglasice i savršeno odsvirali svoje velike hitove – Gilmour je nastavio sa sviranjem i producentskim radom za druge glazbenike, u čemu je izvrstan. Ono što je manje poznato je da je upravo on de facto otkrio jednu od najvećih britanskih pjevačica, kate Bush. Kad su njezini prvi demo-snimci odbijeni, on se zainteresirao za njen glas i pomogao joj da napravi profesionalnije demo-snimke, te ju je itekako »gurao« i bio joj mentor na početku karijere, a suradnju su nastavili još dugo – na brojnim albumima Kate Bush, Gilmour je u ponekoj pjesmi gitarist ili prateći vokal ili oboje.

Danas na ulasku u osmo desetljeće života Gilmour još uvijek, kad uzme gitaru u ruke, može prstima na žicama nadmašiti i mnogo mlađe i »brže« svirače; jedinstven sentimentalni ton njegove gitare neizbrisiv je dio povijesti rocka, a tko zna? Možda se od čovjeka sa Stratocasterom br. 0001 koji nam je pokazao tamnu stranu mjeseca, htio da smo ovdje, trčao uzbrdo s Kate Bush i gitarom podvukao činjenicu da smo svi mi samo još jedna cigla u zidu može očekivati još pokoja antologijska stvar.

Izvor: Zvono