Dugo čekani grebenaški đir napokon se dogodio, djelomično sastavljeni gorohodci krenuše u pohod.
Kakvo super društvo, tako i prekrasan dan zabilježili smo i fotkicama.
Razdjeljeni u dva para što zbog istraživanja terena i pripreme izleta za ponešto veće društvo razdvojili smo se već na Podgradini. Rođak Vida i moja malenkost krenuli smo stopama vjerovatno nekih predaka preko Konja i daljnjim redom kao što je nabrojeno na samom početku priče.
Svaka planina ima svoju priču, tako i Kamešnica, malo je reći da nas je oborila sa nogu. Nevjerovatni prizori od kojih doslovno zastaje dah, naprosto prođu te momenti neke treće dimenzije da se često upitaš jeli ovo san ili je java. Opčinjeni istinskim ljepotama na koje kad se čovjek navikne teško ih otpušta i poželi da traju zauvijek.
Svaka kap znoja ukleše u memoriju neku beskrajnu sreću i radost koja ne prolazi.
Budući da jesen tek stupa na snagu svojom paletom boja priroda se tek počinje igrati. Totalno omamljena, ali tako radosna i sretna što postojim i što vidim to što vidim. Zahvaljujem mentorima Điki i Vjeki koji su nam bili vjetar u leđa, te svojom vjerom nas pustili da rastemo u svijetu gorohodaca očekujući nas na Garjeti. Uzbuđeni podjednako kao i mi na samom vrhu su nam pripovjedali svoj prekrasni đir od okretišta preko Trovrha na Kurtagića dolca uspeli su Kolebajku, Planinicu, grebenom Vilinih greda na Burnjaču pa na Garjetu i tamo sa osmjehom dočekali svoje juniore. Naravno toj priči nije kraj, zanešeni ljepogledima teško nam se bilo rastati od Kamešnice. Naklon do poda.. Kamešnica vraćamo se uskoro!

Izvor: Gorohodnici