Giulia Verdat iz Italije, a kojoj je majka s Pašmana, ponijela je titulu prve pratilje na Izboru za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji izvan RH, koji je održan u petak, 14. srpnja, u Tomislavgradu.

Naime, na 10. Reviji za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske, sudjelovala je 21 djevojka hrvatskog podrijetla. Predstavljale su hrvatske iseljeničke zajednice iz 13 europskih zemalja, ali i prekooceanskih zemalja, od Sjeverne do Južne Amerike. Pobjedu je ove godine odnijela Mona Bandov iz SAD-a koja je nosila livanjsku nošnju. Titulu prve pratilje ponijela je Giulia Verdat iz Italije. Druga pratilja je Malina Nadinić iz Argentine. Najfotogeničnija je Vivien Lašković iz Mađarske.

Giulia Verdat se po prvi put u 10 godina natjecala na Reviji. Rođena je i živi u Rimu, majka joj je Hrvatica iz Mrljana na otoku Pašmanu, a otac je Rimljanin. Završila je srednju filmografsku Cine TV Roberto Rossellini, smjer audiovizualna produkcija, a trenutačno je treća godina studija komunikologije na rimskom Sveučilištu Roma Tre.

Giulia je jako aktivna u hrvatskoj zajednici u Rimu, uz talijanski, engleski, francuski i španjolski, vrlo dobro govori i hrvatski jezik, a upravo želja da što bolje nauči hrvatski jezik, potaknula ju je da se prijavi na ovu Reviju.

– Nisam se prijavila zbog pobjede. U ovo natjecanje sam ušla nakon šest mjeseci predivnog iskustva s Erasmusa iz Bruxelles gdje sam naučila nešto novo, upoznala divne prijatelje, ista želja je bila i dolazak na natjecanje. Već 4-5 godina razmišljam o prijavi na Reviju, ali 10 godina profesionalno sam se bavila klasičnim rolanjem pa nisam stigla. Talijansko nacionalno prvenstvo u rolanju se nekako uvijek poklapalo s vremenom kad se održavao Izbor za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji izvan RH. Nažalost, zbog vrlo zahtjevnog treninga koji je bio šest puta tjedno, morla sam odlučiti ili sport ili studiranje, odlučila sam se posvetiti studiju i izlaženju s prijateljicama i putovanjima. Baš zbog toga sam se tek sada prijavila na ovo natjecanje. Glavni razlog koji me potaknuo na ovo iskustvo bila je želja da bolje naučim hrvatski jezik. Hrvatski sam naučila vrlo sporo i relativno kasno, pa je i to bio izazov, a i prije svega pobijediti moju sramežljivost. Uz htjela samšto sam htjela što više doznati o hrvatskoj kulturi i tradicionalnim nošnjama.

Osvojila si i nekoliko medalja u Talijanskom klasičnom rolanju?

Da jesam, živim u Regiji Lazio i osvojila sam više puta prvo i drugo mjesto regionalno ali i nacionalno, dva puta prvo i jedan put drugo mjesto, a na internacionalnom prvo i drugo mjesto u mojoj kategoriji.

U Rimu si pohađala hrvatsku nastavu? Surađuješ li s nekom hrvatskom udrugom?

Pohađala sam Hrvatsku nastavu u Rimu od 1. razreda osnovne do 4. srednje. Volim čitati knjige, gledati filmove i šetati i trčati u prirodi. Surađivala sam u Samostalnom odjelu programa za Hrvate izvan Republike Hrvatske radio televizije (HRT) o aktivnostima hrvatske zajednice u Rimu. Od samog osnutka surađujem u svim projektima koje organizira Udruga Hrvatsko talijanski mozaik Rim i Udruga Jedna musika iz Molise. Realizirala sam razne video spotove za udruge i video zapise radionica projekta “Izvorno hrvatsko uz ženske ćakule..“. Sudjelovala sam u realizaciji i montaži dokumentarnog filma docuMaja- Fešta do Maja- Acquaviva Collecroce Kruč, koji je predstavljen u travnju u Rimu.

U hrvatskoj zajednici si zahvaljujući svojoj majci Zrinki Bačić?

Da, ona je jedna od osnivačica i potpredsjednica udruge Hrvatsko Talijanski Mozaik Rim i svi je zovu “general” (smijeh). To je zbog toga što, prije svega, ima veliku volju za aktivnost u hrvatskoj zajednicu, ali ima i veliku podršku mog oca, moja dva brata i mene. Svi joj pomažemo u poslovima koje obavlja za hrvatsku zajednicu. Moj tata joj uvijek kaže: Nisam se oženio za Hrvatsku, nego za tebe. Ali, čini se kako uz Hrvaticu ide i Hrvatska pa to ne može izbjeći (smijeh). Moja majka radi u Veleposlanstvu RH u Rimu do 17 sati, poslije toga preuzima obveze domaćice i majke, a nakon 23 sata radi poslove za udrugu. Ali ono što je najviše ispunjava jest ljubav prema domovini! Svi mamini prijatelji kažu da sam mala Zrinka… smijeh..No, meni to imponira. Teško je pobrojati sve aktivnosti u promociji Hrvatske u Italiji u kojima je sudjelovala i organizirala. Počevši od devedesetih godina, kada je prikupljala pomoć za stradale u Domovinskom ratu , 2012. godine u Rimu osniva hrvatsku nogometnu momčad „Croazia“ i začetnica je projekta „Nogometni turnir prijateljstva“ u kojemu sudjeluju brojna strana veleposlanstva. Važno je napomenuti da je među aktivnostima promocija njezina rodnog otoka Pašmana u Rimu, pomaže u promociji hrvatske manjinske zajednice u Moliseu s udrugom Jedna Musika i njenom predsjednicom Antonellom D’Antuono. Za maturalni rad napravila sam kratkometražni film koji sam posvetila životu moje majke “Dall’altra parte”/ “Na drugoj strani” a dobila sam ocjenu 110 s pohvalom.

Bio je to prvi maturalni rad u mojoj srednjoj školi koji je prikazao njen život od 1971. godine za vrijeme bivše države, zatim 1990.godine i početak Domovinskog rata pa do danas. Puno ljudi koji znaju moju mamu, a pogledali su dokumentarac, plakali su jer nisu znali puno stvari o njenom životu a i ono što je Hrvatska prošla kroz Domovinski rat .

Giulia s majkom i ocem 

Vratimo se na Reviju. Što predstavlja nošnja koju si nosila?

Nosila sam konavosku nošnju je izrađena od prirodnih materijala ukrasnih elemenata konavoskog veza, nakita i pojedinih dijelova odjeće, daje i inače lijepim Konavokama posebnu eleganciju kroz čitav život, od djevojaštva do starosti. Iako u osnovnim elementima jednaka (ukrasi prsa i orukavlja, naglašen struk, duljina do gležnja, pokrivalo za glavu), konavoska nošnja je kroz detalje progovarala o imovnom, a posebno socijalnom statusu žene (djevojka, udana žena, udovica i sl.). Konavoski vez je osnovni dekorativni element ženske nošnje. Originalno je vezen svilenim koncem, koji se dobivao od dudova svilca koji se uzgajao u svakoj konavoskoj kući i bojao prirodnim bojama. Konavlska nošnja koju sam ja nosila vlasništvo je udruge Hrvatsko Talijanki Mozaik Rim, naša udruga puno ulaže u nabavu nošnji koje mi djevojke predstavljamo na svim manifestacijama u Rimu i Moliseu.

Kakva iskustva si ponijela s Revije?

U tih pet dana kontakta s drugim djevojkama iz cijelog svijeta imala sam mogućnost vidjeti kako djevojke razmišljaju i žive u drugim zemljama. Različite smo, a ipak nam je svima zajednička naša Hrvatska i naši hrvatski korijeni i ljubav prema tim korijenima. Imali smo priliku posjetiti mnoge gradove poput Biograda na Moru, Splita, Klisa, Tomislavgrada, također Vranskog jezera i Pašmanski kanal.

Što bi poručila organizatorima?

Svi organizatori i sponzori od samog početka trudili su se da sve sudionice integriraju u grupu i odradili su to odlično sa svima nama, ostavljajući prostora i za zabavu kada je to bilo potrebno. Neka tako nastave jer iz ovog događaja izrastaju brojni kontakti, poznanstva, prijateljstva nas Hrvata u svijetu.

Koja je tvoja poruka za djevojke koje će se prijavljivati u budućnosti?

Važno je da imau na umu kako nije bitno jesu li ikad nosili hrvatsku narodnu nošnju, znaju li govoriti hrvatski jezik, strahuju li od putovanja iz daleke zemlje, neka se upuste u to jer uvijek će im ostati jedno predivno iskustvo. Potrebno se zalagati za promidžbu i očuvanje hrvatske kulture, njegovanje hrvatskog jezika i tradicije te jačati naš hrvatski identitet u sredinama u kojim živimo izvan Domovine i koje okupljaju mlade hrvatske naraštaj.

Nešto za kraj?

Zahvaljujem udruzi Hrvatsko-Talijanski Mozaik Rim i predsjednici Ivani Milini koja je predložila mene i Giadu da sudjelujemo na ovom natjecanju i što su nam to sve omogućili.

Ovo je jedno pozitivno iskustvo i čast mi je da sam prva pratilja najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH, posebno zbog moje majke koja potječe s Pašmana. Meni je želja da nakon diplomskog odem u Hrvatsku na godinu dana. Voljela bih odraditi staž na HRT-u, na njihovom Samostalnom odjelu Programa za Hrvate izvan RH. Bilo bi to iznimno iskustvo i još jedna jača poveznica s domovinom Hrvatskom.

Marijana Dokoza

Izvor: Fenix