Još jednom apeliram na roditelje da ukažu svojoj djeci na to da dovesti sebe do ruba smrti samo zato što joj je netko nonšalantno rekao kako su "debela, ružna", nedovoljno "dobra" za današnje trendove, nije prihvatljivo! Nije dobro za njih!

Također, nejasno mi je kako roditelji opravdavaju to da djeca danas imaju potrebu prekrivati steznicima grudi, mazati lice sumnjivim tvarima da pojačaju dlakavost, uzimati stvari ili pripravke kojima žele ojačati muskulaturu, a sve s ciljem da budu drugi spol. I nije bit u tome, odavno se zna, mi psihijatri posebno, da je normalno kroz odrastanje tražiti se, ali nije normalno da djeca koja sazrijevaju i rastu, odnosno tek se pripremaju za intezivan psihički i fizički rast i razvoj, na svoju ruku, bez adekvatne kontrole, uzimaju sve i svašta i pri tome znatno narušavaju svoje zdravlje.

Apeliram na roditelje da stalno djecu upozoravaju kako nije normalno pušiti cigarete u dobi od deset godina, također, nejasno mi je kako mame mogu osnaživati djevojčice od 13 godina za uzimanje kontracepcije jer "upravo time ju", citiram, "štitim od neželjene trudnoće". Dakle, koje mi to poruke uopće šaljemo djeci i znamo li mi kao roditelji doista razlučiti što je dobro, a što nije dobro za našu djecu?

Odavno o psihoaktivnim tvarima namjerno nisam pisala, u nadi da će se i roditelji više uključiti i angažirati oko toga, da će sami usmjeriti svoje apele prema sustavu da brže i učinkovitije rješava stvari. Nažalost, nisam bila u pravu. U vrijeme kada smo apelirali na roditelje zbog "osvježivača zraka" ili kemijskih droga stvorenih za legalno konzumiranje i brzo i učinkovito propadanje stanica mozga njihove djece, malo je podrške došlo iz roditeljske strukture. Da mi netko ne zamjeri, ali kada se nastoje napraviti tribine za roditelje da im se pomogne oko nekih probelama kao što su ovisnosti, društvene mreže i slično, ne biste vjerovali koliko ih malo dođe. Samo toliko da svi stanu za isti stol. Demantirajte me, ali za folk-zvijezde ili nogometne utakmice karta više cijeni se kao suho zlato, a za korisnu tribinu koja može spasiti zdravlje i život djeteta nema interesa!?

U redu, onda dajmo konačno stvarima stvarna imena i osvijestimo da se sami kao roditelji najmanje brinemo o budućnosti naše djece, odnosno da brigu o toj budućnosti prebacujemo na leđa drugih, sustava, koji nam je po potrebi dobar, a u nevolji loš. Svi danas dobro znaju koliko je teško odgojiti dijete. Stara poslovica kaže da je za odgojiti dijete potrebno cijelo selo, a čini se da mnogi i danas misle da je aktualna. Ja pak držim kako bi današnji roditelj trebao biti aktivniji i pridonijeti promjeni nekih sastavnica društva nabolje.

Roditeljski se angažman često svodi na agresivan verbalni ispad prema pojedincu, najčešće učitelju, profesoru, liječniku, susjedu, nekom tko mu je u tom trenutku najviše kriv za sve loše što se događa s njegovim djetetom. Kod nas odavno izostaje pozitivan bunt mase, pa i u vezi s djecom i dječjim interesima, samo rijetki istupe i traže kolektivnu odgovornost društva. Danas se svi ponašaju kao da žive u izoliranim i getoiziranim jedinicama.

Poražavajući su podatci koji svakodnevno nama koji smo u direktnom kontaktu s mladima upućuju na to koliko njih već sada iskazuje ozbiljne teškoće, koliko ih se na neki način unakazuje zato što im je neugodno u vlastitu tijelu ili im društvo kazuje da takvi kakvi jesu nisu prihvatljivi. Mnoga se djeca danas ne znaju opustiti bez alkohola, bez droge, bez pušenja, bez nekontroliranog seksualnog ponašanja, bez konzumacije svega i svačega što im oni željni profita nude kao način opuštanja i formulu za sreću. Odavno je čak i sport izgubio smisao, ovisi o entuzijazmu pojedinih roditelja, naravno, zdravih roditelja, a ne onih koji zapravo zlostavljaju vlastititu djecu iz sebičnih razloga.

Djecu smo ugurali u virtualni svijet, dajemo tom virtualnom svijetu ulogu odgojitelja i učitelja, a onda ju naglo vratimo u realni svijet, koji ih ružno i agresivno kažnjava i silom prilika naglo prekida njihovo djetinjstvo.

Nejasno je zašto roditelji šute, zašto ne razgovaraju o svemu što vide da je loše i da može biti još gore, jer nije dovoljno liječiti, poanta je spriječiti.

Nažalost, kod nas još nema dovoljno ljudi, pedijatara te dječih i adolescentnih psihijatara koji se mogu nositi s izazovima novih oblika ovisnosti, a za koju godinu zbilja se neće imati tko baviti našom djecom. Namjerno ističem "naša djeca" jer sustav u kojemu naša djeca danas žive, rastu, obrazuju se, planiraju budućnost... puno je nemilosrdniji od onoga u vrijeme kada smo odrastali mi, pa i naši roditelji. I to, na žalost, uopće nije floskula, nego gorka činjenica. Postaje još teže ako znamo da danas roditelji mahom šute i u tišini pate skupa sa svojom djecom ne usuđujući se biti aktivni promotori i pokretači nečeg dobroga.

Djeca ne bi trebala biti izvor profita, a čini se da je danas najlakše zarađivati upravo na njoj. Ne bismo se trebali miriti s tim. Zbog djece, zbog sebe, za sadašnjost i uime budućnosti.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković