Pitam se: Zašto je toliko onih koji se osjećaju pozvanima komentirati mentalno zdravlje mladih? Mnogi misle da o tome znaju sve i misle da mogu sve, a tomu, dakako, nije tako. Rijetke su druge struke u koje se toliko petljaju ljudi različitih profila kao što se usude "udarati" po području mentalnog zdravlja mladih i davati instantne recepte za brz i učinkovit oporavak. Nećete sigurno nabasati na nestručnjake koji komentiraju nalaz dječjeg kirurga ili dječjeg dijabetologa. Ali se zato mnogi petljaju u dječju i adolescentnu psihijatriju.

Na skrbi o djeci koja pate ili će patiti od psihičkih poremećaja mnogi kao da su odavno "diplomirali", pa se bez imalo kritičnosti usude "čačkati" po dječjoj glavi, odnosno po dječjem mozgu. Danas je toliko različitih mjesta gdje se djeci rade kojekakvi tretmani, postupci, različite procjene, brojni prijedlozi za popravljanje stanja djetetova uma, do razine da sada već na neka vrata ulaze "diplomirani astrolozi" ili "licencirani vidovnjaci" koji su sami sebi dali potvrdu za uspješan tretman nečijeg "jada i tragedije". Upravo je taj dio "patološkog" izvrsno područje za prodavanje magle ljudima koji se u nekim teškim trenucima hvataju i za najtanju slamku spasa i vjeruju da će im netko drugi riješiti sve što im život nosi: osobne padove, bolesti, napuštanje partnera, razočaranje u prijatelja, zebnju od egzistencije, strah, u konačnici, od sadašnjeg načina života, u kojem ništa nije sigurno. Sve češće i sama svjedočim sve većem broju šarlatana koji se, u uvjetima kada je sustav nemoćan organizirati se na bolji i učinkovitiji način, služe ljudskim tragedijama i slabostima da bi na njima zaradili. Njima nije bitno što je u konačnici šteta znatno veća od koristi, a vrijeme koje pacijent izgubi na takvo "liječenje" nepovratno izgubljeno.

Zašto ljude koji se teško nose sa životnim vrtlogom često obilježavaju kao slabiće, kukavice, poljuljane jadnike koji ne znaju i neće kroz život koračati grubo, pohlepno, agresivno... Takvi koji to čine odavno su prozvani poželjnima i uspješnima, a jadne i slabe guraju u kategoriju "psihički bolesni". Sve što je u društvo loše, slabo, krhko, nemoćno, staro, neobrazovano, poluobrazovano stavljaju pod odrednicu "šalji na psihijatriju". O psihijatri se tako prečesto govori u nekakvom sramotnom kontekstu, što dopušta čak i dio struke!?

Iskreno govoreći, nikada kao društvo nismo bili "manje obrazovani" pa je, proporcionalno tomu, i mnogo primitivnog razmišljanja u brojnim bitnim segmentima brige o djeci, o ženama, o starijima, o osobama s invalidnosti, o svima onima koji su prepoznati kao pripadnici ranjivih skupina.

S jedne se strane stalno borimo da poboljšamo položaj žena u društvu, želimo da se žene obrazuju, da budu jednako plaćene kao i muškarci, da mogu, dok rade, imati dovoljan broj jaslica i vrtića i da su zaštićene od nasilja na svim mogućim razinama. S druge strane, gledam mlade djevojke u odrastanju koje sve češće žele za rođendan još prije punoljetnosti nove grudi, odnosno umetke kao poklon, ili putovanje na neku egzotičnu lokaciju pa da nakon putovanja "Instagram vrišti od slika". Iste te djevojke koje žele, citiram, "lika s lovom, a ne nekog jadnika koji radi za prosječnu plaću". Dakle, diskrepancija između ženine želje da bude priznata i želje da bude uzdržavana i prepoznata po tjelesnim atributima, a ne po onom što ima u glavi.

Također, silno se trudimo povećati broj domova za naše starije, a s druge strane brojni 30-godišnjaci i 40-godišnjaci i dalje radije žive kod roditelja crpeći ih i financijski. Ti se ljudi, koji su 40 godina odlazili svakodnevno na posao, ispričavaju djeci i unucima što su potrošili dio mirovine na sebe!?

Tinejdžeri prijavljuju roditelja ako ih pokuša na neki način kazniti zbog neprimjerenog ponašanja, a odrasli svoje stare roditelje ako ih žele onemogućiti da uzmu ono što je njihovo i što im pripada dok su živi. Osobno, nakon dvadeset godina psihijatrijskog iskustva, mislim kako smo ozbiljno pogriješili što smo zaboravili da je snaga svakog društva u tome koliko su mu ljudi obrazovani i koliko je usmjereno na brigu o onima koji su u tom trenutku najslabiji.

Jednom sam svom kolegi na kritiku da mi je nedovoljno razvijen određeni dio tijela odgovorila kako mi je zato mozak dovoljno razvijen da mi može osigurati dostatan prihod da si jednoga danai taj dio tijela, ako me počne zabrinjavati, mogu sama kupiti. Sama!

Stara poslovica kaže: Na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš. U našem sustavu razmišljanja, čini mi se, izgubili smo i na mostu i na ćupriji.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković