Ovaj je tjedan krenula državna matura. Stres se može nožem rezati, gotovo je nemoguće vidjeti ispred srednje škole učenika koji nije tjeskoban i zabrinut. Jednako je teško naći roditelja koji jutros nije posegnuo za nečim za smirenje ili je bar više puta pomislio da bi mu bilo najpametnije to učiniti.

"Poludjeti ću", kaže mi kolegica. Obje imamo klinca na ispitima državne mature. Čula sam jučer komentar jednog oca koji sa strepnjom iščekuje rezultate mature generacije koja je najmanje od svih do sada uopće bila u školi. Oni su bili prva generacija eksperimenta zvanog Škola za život. Jedino je sigurno da su je preživjeli, a posljedice svega ostaloga godinama će (se) zbrajati. Nije se nitko sjetio da im ukine i državnu maturu s obzirom na to da, prema mojem mišljenju, nisu imali mogućnost pravog školovanja.

I odmah ću demantirati sve one koji će reći kako je škola "i zoom, i loomen i slične platforme". Za mene škola je "licem u lice" s učiteljem, profesorom, nastavnikom. Jedino se tako može učiti kako treba, ostalo su utješne varijacije na zadanu temu. Iskreno, čudi me i apatija novih generacija koje sve prihvaćaju zdravo za gotovo, nisu čak tražili da im se bar olakša na bilo koji način upis na željeni fakultet.

Pitam se jesu li štrajk, pandemija, izolacija, epidemijska situacija u punom opsegu i posljedice provedbe epidemioloških mjera pridonijeli tomu da su se učenici posljednjih godina uglavnom usmjerili na instrukcije. Danas praktički nema učenika koji nije u nekom obliku dodatnog školovanja na način da ono što mu nije jasno mora dodatno izbrusiti negdje drugdje. Ili bar misli da mora. S druge strane, imamo paradoksalnu situaciju da iz obrazovnog sustava, koji je sve zahtjevniji, izlaze generacije koje su sve manje spremne za izazove koje nose daljnji život i posao. Nije njima lako. Kroz srednju su školu prošli tako kako jesu, više su bili kod kuće nego u školskim klupama, naravno najvećim dijelom ne svojom krivnjom, nego zbog ranije već iznesenih objektivnih razloga, ali čudi me da se nitko od onih koji odlučuju o tome nije sjetio da se ove godine promijeni i pristup pri upisu na fakultete i omogući ovoj eksperimentalnoj generaciji da pristupi prijemnim ispitima, čime bi im se, prema mom mišljenju, olakšao bar kraj ovog, u najmanju ruku, čudnog načina školovanja.

Posljedice neprepoznavanja dječjih potreba, posebno u sustavu školovanja, nažalost, posljednjih su godina i glavni predmet našeg rada i djelovanja na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju. Djeca nisu zadovoljna školom, načinima stjecanja znanja i vještina, ne uspijevaju se identificirati sa školom i svim onim što boravak u školi znači za svaku mladu osobu: nijansiranje vlastitih znanja i vrlina, socijalizacija i pozicioniranje među sebi jednakima, stvaranje dobre slike o sebi, ali i o drugima, prepoznavanje što žele i što mogu raditi jednog dana kada budu odrasli i kada trebaju preuzeti odgovornost i za sebe i za svoje postupke.

Uvijek pred kraj školske godine ambulante i odjeli puni su mladih koji strepe od ishoda državne mature ili kraja školske godine i krajnjeg školskog uspjeha. Nevjerojatno je koliko ih to čini često obeshrabrenim, nesigurnima i uplašenima do razine da iz straha da ne razočaraju svoju okolinu često vide spas u tome da nestanu s lica zemlje. Kaže mi mladi pacijent: "Razmišljam da popijem tablete i prespavam ovo vrijeme, nisam spreman i sposoban iščekivati jesam li upao na fakultet koji želim." Pritom ne koristi moje uvjeravanje da postoji i sljedeći rok i druga godina. Ne pomaže ni uvjeravanje da ako nešto jako želiš, postoje načini da se to ostvari. Osjećaj da su iznevjerili sebe, svoje roditelje, okolinu, nažalost, sve je češće teško breme koje ova djeca ne uspijevaju nositi. Ova generacija maturanata može ući u povijest upravo zbog toga što su u posljednje četiri godine osjetili posljedice štrajka, virtualnog oblika školovanja, izostanka druženja sa svojim vršnjacima, izostanka izleta, maturalnih i godišnjih putovanja, iskustvo nošenja maski na licu u vremenima kada je stvaranje prvih ljubavi ne samo poželjno nego i prijeko potrebno za svaku normalnu zdravu mladu osobu... Treba im na kraju na neki način i zahvaliti što su strpljivo podnosili različite eksperimente i načine prilagodbe na oblike prijenosa znanja i modele učenja i svladavanja svih nastavnih jedinica.

Ovogodišnje maturante smatram herojima nakon svega što su prošli! Svi oni koji uspiju okončati svoje školovanje zaslužuju bar da ih ovako javno pohvalimo i damo podršku u svim novim životnim izazovima. Trebalo je sve to preživjeti i izdržati: lude godine i hormone u kombinaciji sa svim ograničenjima koje je donijela pandemija u svim segmentima života, pa tako i u školi.

Uspjeli su zahvaljujući sebi i svima odraslima koji su im na tom putu bili podrška: roditeljima, učiteljima, profesorima, stručnim službama u školama, liječnicima, prijateljima, susjedima... svi oni koji nisu zaboravili kako je lijepo biti dijete.

“Dobra glava i dobro srce sjajna su kombinacija. Ali kada im dodate obrazovani jezik ili olovku, tada zaista imate nešto posebno.” Nelson Mandela

Piše: Katarina Dodig-Ćurković