Godinama se govori o potrebi da se u cijelosti promijeni sustav školovanja naše djece. I osobno, od kada i sama imam djecu u sustavu obrazovanja, a i profesorica sam na tri fakulteta, pratim sagu o tome kada i gdje će početi uvoditi novine s ciljem da djeca konačno "uče i učeno nauče primjenjivati", a ne da "bubaju gomilu nepotrebnih podataka". Jednog bi se dana tako moglo reći da su stekli dobru naobrazbu u našim školama.


Uz dužan respekt svima, u radu s djecom na Zavodu za dječju i adolascentnu psihijatruju KBC-a Osijek te sa studentima na fakultetima na kojima predajem, usudim se zaključiti da željeno (još) nije ostvareno. Današnja djeca uglavnom znaju instantne informacije i ono što je po njima up to date, a klasici i povijesni likovi koji su mijenjali povijest njima nisu bitni, niti će biti. Teško ćete ih natjerati da čitaju od korice do korice Zločin i kaznu, kao što smo mi, stariji, to nekada činili, jer imamo mlade generacije koje žele sve brzo, odjednom, uz što manje "potrošenog vremena". Ako mogu naći sažetke na internetu, teško da tu "dobrobit" neće iskoristiti. Tražili smo - dobili smo! Već duže vrijeme promovira se on line način rada i podučavanja, prema tome, ako oni, učenici, nisu potpuno zadovoljni onim što im se uploadira, neće, vjerujem, ni druga strana biti oduševljena onim što joj se uzvraća.

Dakle, odnos učenik - profesor je dvosmjeran. Bez obzira na to što se zasniva na autoritetu onog tko je u tome glavni (zna se da je to nastavnik, profesor, učitelj), za stvaranje tzv. pozitivnog autoriteta itekako je važno primarno učeniku ili studentu ponuditi nešto više od onog "što udžbenik propisuje".

Današnja djeca čitaju puno toga što nije obvezna školska literatura, traže informacije, upijaju puno novih pojmova, žele biti informirana... Međutim, na tom putu sazrijevanja potrebno ih je usmjeravati, davati im mogućnosti da biraju, ali pametno, da koriste glad za znanjem na dobar i pozitivan način, da ih potiče da rade na sebi, izbruse svoje vještine, svoje sposobnosti. Osobe koje su itekako ključne na tom putu upravo su pedagoški radnici - osim što podučavaju gradivu, oni imaju i priliku uvelike utjecati na mlade ljude, inspirirati ih i osnažiti, ali samo ako prepoznaju njihove potencijale.

Golema je uloga i odgovornost na svima koji podučavaju, svojim primjerom mogu učiniti mnogo dobroga, ali i lošega za dijete, odnosno mladog čovjeka, u sekundi ga mogu neprimjerenim i brzopletim stavom obeshrabriti i učiniti ranjivijim. Rad s djecom i mladima zahtijeva mnogo znanja, vještina, razumijevanja i poznavanja specifičnosti razvojnih faza tijekom sazrijevanja. Dakle, osim što je nastavnik zadužen za obogaćivanje njihova znanja, u poziciji prenošena znanja oblikuje tradonale glave i ima indirektnu moć da ih ili osnaži ili, blago rečeno, ubije u pojam.

Davno je rekao Herbert Spencer, "cilj odgoja je oblikovanje karaktera", a na tome putu sudjelujemo svi koji se bavimo djecom. Odgovornost nam je velika, kao da imamo prazno platno, a sa strane paletu boja i temu na slobodan izbor. Možemo nacrtati nešto dobro, lijepo, korisno, inspirativno, da nas tjera na razmišljanje ili na neku promjenu, pa čak i vlastitu promjenu. Možemo i učiniti nešto loše, samim pogledom obeshrabriti, poniziti, demotivirati... Dakle, mi biramo boje i unosimo ih u djetinju dušu, i koliko god nam se to čini možda i pretenciozno, svatko od nas u radu s djecom i mladima unosi i dio sebe.

Djeca su ogledalo svih koji sudjeluju u njihovu odgoju i obrazovanju - roditelja, učitelja, nastavnika, profesora, društva u cjelini - pa svi podliježemo i odgovornosti za te mlade generacije koje dolaze iza nas, na kojima, kako se to kaže, počiva budućnost.

Članak 28. Konvencije o pravima djeteta jasno kaže da državne stranke priznaju svakome djetetu pravo na obrazovanje te će u svrhu ostvarivanja toga prava postupno i na temelju jednakih mogućnosti za svu djecu osobito: a) svima osigurati obavezno i besplatno osnovno obrazovanje, b) poticati razvoj različitih oblika srednješkolskoga obrazovanja, c) svim prikladnim sredstvima učiniti više i visoko obrazovanje dostupno svima na temelju sposobnosti, d) učiniti da obavijesti o školovanju te stručnoj izobrazbi i profesionalnom usmjeravanju budu dostupne svakome djetetu i e) poduzeti mjere za poticanje redovitog dolaska na nastavu.

Jedan od načina kako možemo obeshrabriti i deprivirati našu djecu je i stav, odnosno mišljenje da im obrazovanje neće pomoći u životu, koji se, nažalost, često provlači u našem društvu i javnom govoru, što je nesmotreno i netočno jer samo znanje i obrazovanje može pokrenuti društvo naprijed!

Upravo zbog toga, osim što je bitno promijeniti sadašnji, čini se, djeci potpuno neprilagođen sustav obrazovanja, važno je prepoznati i potrebu da konačno i srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj bude obvezno, čime se stavlja teret odgovornosti i na roditelje i na društvo u cjelini, a na obrazovni sustav ponajprije.

Isto tako, kako su i druge struke podložne procjeni i ocjenjivanju, ne bi bilo naodmet ponuditi djeci da na kraju osnovne ili srednje imaju mogućnost ocijeniti rad svojih nastavnika i učitelja, kako profesori na fakultetima već sada podliježu studentskim anketama. Hoću reći, kako mi ocjenjujemo djecu i mlade, dajmo im priliku da i oni ocijene nas, neka nas upozore na ono što možemo popraviti ili što možemo još više usavršiti. Možda bi nas iznenadilo ono što bi nam imali reći.

Obrazovanje zlatni ključ slobode. (George Washington Carver)

Piše: Katarina Dodig-Ćurković