Zrinka Radunić rođena je u Metkoviću, gdje je završila osnovnu koja se danas zove Osnovna škola Mihovila Pavlinovića i Srednju školu CUO Petar Levantin Metković, smjer kulturno-umjetnički. Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1997. Nakon više godina rada u privatnom sektoru, na poslovima arhitektonskog projektiranja u raznim projektim uredima, prije 11 godina zapošljava se u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu, kao konzervatorica za nepokretna kulturna dobra. Na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu 15 godina radila je kao asistentica –vanjska suradnica na Katedri za zgradarstvo.

 Završili ste arhitekturu, a radite kao konzervatorica za nepokretna kulturna dobra pri Konzervatorskom odjelu u Splitu. Je li odrastanje uz oca povjesničara utjecalo na konačni izbor zanimanja?

Mislim da svakako ima veze. Odrastajući u obitelji u kojoj se uvijek naglašavala i živjela ljubav prema domovini i zavičajnom kraju, kroz diskutiranja i stalna istraživanja povijesti kraja kao i kroz tople i nostalgične priče iz djetinjstva, utkala se ta ljubav prema baštini kao važnoj odrednici našeg identiteta.

Nakon fakulteta radila sam dosta godina u privatnom sektoru, baveći se pravim projektantskim poslom, onim poslom o kojem sanjate dok studirate arhitekturu, ali kad mi se pružila prilika za rad u Konzervatorskom uredu u Splitu, pri Ministarstvu kulture, imala sam osjećaj da je to prilika koje se ne propušta i bila sam sretna što sam se tu zaposlila. To zanimanje, ili možda bolje rečeno poziv, je uistinu spoj arhitekture i povijesti. Mislim i da mi iskustvo projektantskog rada u privatnom sektoru dosta pomaže u bavljenju ovim poslom.

 Što je za vas posebno izazovno u vašem poslu?

Ovaj posao je timski rad i nema posebne škole ili edukacije koja će te pripremiti za biti konzervator, nego se svakodnevno uči od starijih kolega, a najbolje kroz timski i terenski rad. U konzervatorskom odjelu rade razne struke – arheolozi, etnolozi, povjesničari umjetnost i arhitekti i svaka od tih struka ima svoje mjesto i jedna bez drugih ni ne može uspješno raditi ovaj posao.

Osim terenskog rada, koji je daleko najzanimljiviji dio posla, nas kao dio uprave čeka i upravni i administrativni dio posla. Osim toga identificiranje, vrednovanje, dokumentiranje baštine i promicanje njene vrijednosti su osnovni dijelovi našeg posla.

Možda najteže u našem poslu je uskladiti zahtjeve investitora sa zahtjevima koje kulturno dobro ima. Suvremene potrebe i standardi stanovanja često su u koliziji s vrijednostima kulturnog dobra. Naći tu ravnotežu, da se neko kulturno dobro obnovi za suvremeni život, a da istovremeno sačuva svoju vrijedost – mislim da je to definitnvo najveći izazov. Zato je u našem poslu najvažnija valorizacija. Čuvati baštinu od nerealnih želja vlasnika, educirati vlasnike i korisnike i stalno ukazivati na vrijednosti baštine te je neoštećenu ostaviti sljedećim generacijama.

Kakvo je stanje na terenu i ulažemo li dovoljno u očuvanje povijesne baštine?

Ulaganje je uvijek nedovoljno, a sve investicije u baštinu su financijski zahtjevne. Ali je zato korist nemjerljiva. Za obnovu građevine koja je kulturno dobro, uložit će se puno više i novaca i energije nego da se gradi novogradnja, ali zato je rezultat posebno vrijedni prostor, objekt kakvih nema drugdje.

Postoji mogućnost sufinanciranja obnove kroz državni proračun, europske fondove i sl. Preduvjet svake od tih investicija je sređivanje vlasništva nad kulturnim dobrom i često je jedan od težih koraka.

Postoji razlika u percepciji obnove baštine u društvenom vlasništvu i/ili koja služi potrebama zajednice kao što su primjerice crkve, groblja, mostovi, javni prostori i one u privatnom vlasništvu koja se obavlja za turizam, stanovanje i sl. i koja se često vrednuje (samo) kroz financijski interes. Kod ovih potonjih, često stranci više cijene baštinu nego naši ljudi. Ali svakako moram istaći da se svijest o vrijednostima baštine svakodnevno povećava.

Mene posebno veseli kad vidim koliko ljudima znači obnova njihove baštine. Od prvih obnova u kojima sam sudjelovala kao što je Pavića most na rijeci Cetini do primjerice crkvice Gospe od Betlehema na Marjanu, lokalno stanoviništvo uvijek pažljivo i sa zanimanjem prati tijek obnove. Naravno, znaju biti i kritični prema načinima obnove. Ali sve to ukazuje da im je stalo, a dok je ljudima stalo do baštine, dok znaju njenu vrijednost i prenose je generacijama, dotad možemo biti sigurni da će je i čuvati.

Koja je građevina bila za vas najveći izazov?

Svaka obnova građevine koja je kulturno dobro je poseban izazov. Mogu reći da su najteže obnove bile ustvari one koje su se financirale preko europskih fondova, jer su rokovi za takve izvedbe dosta striktni, a kad obnavljate baštinu, to je sve samo ne brzi posao i uvijek su moguća iznenađenja kad se krene s radovima. Kod obnova kulturnih dobara počinje se s istražnim radovima čije rezultate unaprijed ne znamo, a o njima ovisi daljni tijek radova. Zato je izuzetno važna dobra priprema. Jednako je važno imati dobrog investitora, iskusnog izvođača i pažljivi nadzor – kao i kod svakog drugog gradilišta.

Od kulturnih dobara na čijoj sam obnovi bila u timu konzervatorskog nadzora izdvojila bih Gradsku vijećnicu u Splitu kao posebno izazovan projekt. Investitor je bio Grad Split. Njena obnova je završena ove godine, a otvorena je zanimljivom izložbom o Juditi Marka Marulića u organizaciji Muzeja Grada Splita u suradnji s Marulianumom i Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Radi se o zgradi nekadašnje gradske vijećnice koja se nalazi na sjevernoj strani splitske Pjace i koja je jedini ostatak nekadašnjeg gotičkog sklopa građevina, a bila je sjedište svjetovne gradske vlasti srednjovjekovnog Splita.

Kao primjer lijepe suradnje između svih sudionika i uspješno završene obnove izdvojila bih nedavnu obnovu Starog groblja u Omišu. To je srednjovjekovno groblje s istom namjenom još od antike, izgrađeno izvan gradskih zidina, koje je bilo u upotrebi do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a zadnjih godina prilično zapušteno.

Na groblju se nalaze dvije crkvice - Svetog Luke i Gospe Snježne, također obnovljene ovom prilikom.

Zadnjih godina obnavlja se i biser povijesne arhitekture nacionalnog značaja - crkva sv. Petra u Omišu na Priku, koja se u dokumentima spominje još u 11. stoljeću.

Istaknula bih i dvije uspješne obnove zgrada u Splitu hotelske namjene – zgrada Hotela i kavane Central i Zgrada zadružnog saveza (ex. Zgrada rektorata) u Livanjskoj ulici u Splitu. Sklop kavane i hotela Central ima različite i kompleksne povijesne slojeve od antike do danas i predstavlja važno mjesto u društvenom životu grada kao prva splitska kavana koja je od sedamdesetih godina 18. stoljeća u kontinuitetu iste namjene. Hotel u Livanjskoj sagrađen početkom 20.st. važan je primjer splitske i hrvatske arhitekture secesije.

                               Nino Erceg