Znatno raste broj žena žrtava nasilničkog ponašanja partnera, do razine da im naglo, okrutno, brutalno, agresivno, nemilosrdno oduzimaju pravo biti majke, sestre, kćeri, prijateljice, susjede, poznanice, kume... zato što su se u jednom trenutku nečim “zamjerile” upravo tim svojim partnerima.

U poslu svakodnevno susrećem mučne, teške i složene priče u kojima su žene često predmetom nasilničkoga ponašanja svojih partnera. S obzirom na crnu statistiku, posvetit ću današnju kolumnu svim onim beskrajno požrtvovnim ženama koje usprkos vrlo iscrpljujućim životnim okolnostima nastoje nekako prolaziti stepenicama svakodnevnog života i “preživljavati”. Netko je u jednom trenutku odlučio da im ne pripada njihov život, da su nebitne.

Tradicionalno smo postavljeno društvo u kojemu se načelno kaže da je žena stup svega, cijeneći njezinu ulogu i povijesno prihvatljiv stav da je majka ona koju se poštuje, sluša, obožava. No odavno smo u brojnim segmentima postali lažni, pa tako i u dijelu gdje smo načelno za prava žena, a u realnosti često skloni te iste žene marginalizirati, pozicionirati u uloge koje su odmah nakon rođenja “ženske” i “manje vrijedne”.

Na ženi je da se stalno dokazuje i opravdava. Ako je pametna, što će joj pamet, ako je lijepa, sigurno je glupa, ako je glupa, sigurno je laka, ako radi previše, nije dobra majka, ako je dobra majka, nije dobra žena, ako je uspješna u poslu, sigurno je neuspješna u privatnom životu, uskraćuje svoju obitelj, ako je kućanica, sigurno je dosadna, ako je glasna, odmah je agresivna, traži li svoja prava i ima “dvije čiste u glavi”, sigurno je feministica, želi li biti bitna, mora da je iskompleksirana i frustrirana...

Dakle, što god žena da učini, secira ju se do najsitnijih slojeva, pod velikim je pritiskom i povećalom. Rijetko je dovoljno dobra, uspješna, lijepa, mlada, ženstvena, privlačna, vrijedna, korisna, brižna, nježna... Vrlo joj se često oduzima pravo da bude slobodna u svojim izborima, mogućnost da se nikome ne opravdava jer je odlučila živjeti svoj život po svojim načelima, a ne prema zadanim pravilima ionako lažirane okoline, koja vidi trn u tuđem oku, a ne balvan u vlastitom. I opet će se za dva ili tri dana zaboraviti da je još jedna žena smrtno stradala jer je žena, i da je još jedno dijete ostalo bez prava da uza se ima svoju mamu. Zbrajajući posljednjih godinu i nešto, ispada da gotovo svaki mjesec netko ubije jednu ženu, a okolina nakon samo nekoliko dana uđe u rutinu sumorne svakodnevice zaboravljajući da te brojke rastu.

Nije poanta da povećavamo broj sigurnih kuća, koje odavno nisu sigurne jer svatko odavno zna na kojoj su adresi, a tragedije i životi tih žena tajni, skriveni od pogleda. Nije bitno što je iza tuđa četiri zida!? A nakon tragedije svi znaju što je bilo iza ta četiri zida! I usto nakon nasilja zlostavljač ostaje u kući, u domu, a žrtva s djecom odlazi s nekoliko vrećica u nepoznato okruženje, među druge sebi slične, s jednako teškim životnim situacijama, pričama, strahovima, suzama, pritiskom u prsima, strahom za sutra, bez lipe u novčaniku, a očiju punih suza, straha, očaja i brige. Kakav paradoks! On u domu, ona izvan doma, zajedno s djecom. Sve dok on nije u zatvoru, a ona u kući, zaštićena, sigurna, osnažena, statistike će nas svaki mjesec podsjećati na to kako kao društvo duboko propadamo u vezi sa zaštitom slabih.

Znam, većini se vrti isti film u glavi: zašto nije otišla, zašto pristaje na to, zašto nema snage, zašto se vraća. Lako je biti pametan sa strane, teško je kada gledate u dva ujutro u dežurstvu izbezumljenu mladu ženu s dvoje male djece, prestravljenu jer ju je dan prije netko vukao po podu, čupao kosu, pljuvao, udario po licu, izbio koji zub, gušio pred malom djecom, a ona se sada s njom i u sigurnoj kući osjeća nesigurno. Djeca u sekundi odvojena od svoje kuće, svojih igračaka, knjiga, prijatelja, a on, zlostavljač, “čuva” dom koji je odavno to prestao biti.

Ona zove roditelje da uskoče i preuzmu djecu, oni hladno kažu “ne” jer je otac, pater familias, odlučio da, kada je jednom otišla iz roditeljskog doma, za nju više nema povratka. Pokazuje novčanik, u njemu, osim slika djece, ni kune. Nema ničega osim prestrašenog pogleda. Kad nam se pogledi spoje, shvatiš kako smo zapeli u 13. stoljeću i da je pred nama dug put osnaživanja žena da preuzmu kontrolu nad svojim životom. I da ih društvo štiti, a ne slabi.

Nemojte olako suditi, nemojte pitati zašto je trpjela ili zašto je ostala, jer da je imala kamo otići i da joj je netko ponudio pomoć i zaštitu, otišla bi. Međutim, mnoge se žene koje netko zlostavlja godinama osjećaju krivima, odgovornima i obezvrijeđenima u tolikoj mjeri da više nemaju nimalo života u sebi. Netko ih je prvo ubio u prenesenom smislu, a onda i stvarno.

”Prema onome što su mi rekli, najstrašniji je dio sudjelovanja u obiteljskom nasilju ideja da ne možete pobjeći i ne možete dobiti pomoć, taj osjećaj zaglavljenosti.” (Kerry Washington)