Ljeto je vrijeme za pustiti brigu na veselje, za uživanje u onome što nas raduje, bilo da je to plavetnilo mora ili topao pijesak na Kopiki. Pogled na nešto što je mirno i bezbrižno potiče na razmišljanje, dojam je kao da je neki lagani ljetni povjetarac sa sobom odnio i sve tvoje brige. Bar dok smo na godišnjem trebali bismo zaboraviti koliko je tijekom godine stresno i zahtjevno ispuniti sve obveze i svačija očekivanja.

No stvarnost je drukčija. Zabrinjavajuće je što se ovog ljeta pokazalo da su mnoga djeca umjesto na moru svoje ljetne praznike provela u nekom od odjela za psihičke poremećaje. Ne zato jer to nije uredu, nego zato jer je to i dalje upozorenje svima nama da moramo početi promišljati na koji način računamo na našu djecu. Želimo li sretnu, motiviranu, buntovnu, inspirativnu i kreativnu djecu ili želimo djecu koja ni u čemu ne nalaze smisao, radost, zadovoljstvo, ne osjećaju potrebu da im bude dobro, da uživaju u tim prekrasnim godinama kada bi trebali razmišljati uglavnom o radosti života, a ne o “ životu kao promašaju”.

Školska godina kuca na vrata, s jednakom ju strepnjom iščekuju i djeca i roditelji, a zacijelo i nastavnici i profesori, vjerujem i odgojiteljice u vrtićima. Izazova je toliko mnogo. Svi želimo da klinci konačno mogu ići u školu i osjećati se kao pravi učenici, a ne kao “usputni promatrači” i “pasivni primatelji niza potrebnih, uglavnom često i potpuno nepotrebnih informacija”. Škola bi trebala biti mjesto gdje će se osjećati dobro, sigurno, zaštićeno, ohrabreno, poticajno... Mjesto je to gdje djeca provode više vremena nego kod kuće, gdje su nagrađena za trud i uspjeh, gdje sklapaju kroz život važna prijateljstva, gdje uče uklopiti se među druge ili gdje prepoznaju koliko su drukčija, gdje prvi put pokušavaju biti cool paleći cigaretu, gdje su prvi put nekom uputila nježan pogled pa hodala cijeli dan u oblaku sreće jer je bio uzvraćen...

I nemojte misliti da se nešto danas značajnije promijenilo u odnosu na vrijeme kada smo mi stariji išli u školu. Nije, i dalje djeca silno žele ta ista iskustva. Škola ih oblikuje za život, odnosi s vršnjacima, nastavnicima, odnos prema radu, nagrađivanju ili kažnjavanju za nerad i neposluh, sve su to bitne odrednice u njihovu životu. Upravo zbog toga je škola “uživo” ona koja će našoj djeci omogućiti da jednog dana sigurno kroče kroz život. I da, slažem se da je puno toga odavno trebalo izmijeniti u sustavu školovanja, i kao liječnica i kao mama, ali nisam dovoljno stručna u tom području da o tome mogu raspravljati. Međutim, imam dovoljno iskustva i znanja u radu s djecom da si dam za pravo reći kako je odavno trebala biti prepoznata važnost i potreba implementacije mentalnog zdravlja kroz obrazovni sustav.

Potražiti pomoć nije sramota, sramota je nemati nekoga stručnog kome će se dijete povjeriti u trenutku kada mu je pomoć potrebna i tko će tom djetetu dati priliku i mogućnost da prepozna svoje vrijednosti i shvati da njegov život itekako ima smisla. Nedovoljno stručnjaka u području skrbi o mentalnom zdravlju djece zrcali se i u činjenici da su mnoga djeca, najblaže rečeno, “izgubljena”. Mnogi mi, nažalost i iz moje struke, prigovaraju da ne bih trebala isticati i javno govoriti koliko djece počini suicid ili koliko djece pati, a mislim da su i ove novine u kojima pišem prepoznale da ja stvari uvijek nazivam pravim imenom i ne guram probleme pod tepih. Ako ne uočimo da neko dijete pati, a to danas može biti i vaše dijete, posljedice, nažalost, mogu biti fatalne.

Upitajmo se svi skupa zašto su domovi za nezbrinutu djecu prepuni, zašto nema dovoljno stručnjaka, zašto ljudi često odustaju i traže nova zanimanja jer jednostavno “izgore” i je li se, nakon što su se u travnju svi podigli na noge zbog socijalne skrbi, nešto unaprijedilo u tom pogledu. Trebamo li živjeti od slučaja do slučaja i čekati neki novi tragični događaj da bi javnost, koja lako osuđuje, shvatila da svi sudionici u sustavu skrbi o mladima rade iznimno zahtjevan i odgovoran posao? I zasigurno nije moguće ignorirati činjenicu da nema dovoljno stručnjaka, dovoljno ustanova za skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, dovoljno ustanova, bolnica i odjela koji mogu takvoj djeci osigurati pomoć i podršku. U konačnici, i dalje zakoni i propisi toleriraju roditeljsku višegodišnju nebrigu, u lažnoj nadi da će se netko “sjetiti” postati roditelj u pravom smislu te riječi.

Isto tako, ne treba očekivati čuda jer ako neko dijete trpi godinama roditeljsku nebrigu, zapuštanje, zanemarivanje i zlostavljanje u različitim oblicima (seksualno, fizičko, psihičko, medicinsko, ekonomsko, emotivno...), kako onda sve to popraviti i osnažiti dijete u nekoliko dana ili tjedana. Nemoguće, posebno ako to isto dijete vratite u loš dom i neadekvatnu roditeljsku skrb.

Dakle, s jedne strane je problem ako kažete da dijete ne bi više trebalo biti u toj obitelji jer je jasno da ga okolina zlostavlja, a, s druge strane, ako to ne kažete, opet ste u krivu. Zbog svega vas kritiziraju roditelji, javnost, sustav, brojni nestručni i često neki pod krinkom stručnosti. Kako god da okrenete “kuglu”, uvijek ste krivi i upravo i zbog tog razloga sve se više ljudi povlači i odustaje od posla u kojemu ste stalno “na rubu”.

U vezi sa svim navedenim i s obzirom na to da počinje nova školska godina, umjesto što svi znamo na Fejsu napisati “djeca su naše bogatstvo, djeca su ukras, djeca su radost, djeca su naša budućnost, na njima ostaje svijet, djeca su sunce, svemir, ljepota, radost”..., za promjenu kao odrasli ljudi i oni koji im osiguravaju budućnost u svim dijelovima društva - počnimo svoj djeci dati jednake mogućnost za siguran dom, redovito školovanje, dobru zdravstvenu skrb, sigurnost kroz mogućnost podrške u situacijama kada su obeshrabrena i sama, dakle prihvatimo da je mentalno zdravlje mladih zbilja IMPERATIV za našu i njihovu budućnost. Do sada smo ju prilično uprskali!

Ako znate dijagnosticirati djetetovu radost, intenzitet njegove radosti, tada ste trebali primijetiti da je najveća radost sreća zbog prevladanih poteškoća, postizanja ciljeva, otvorene tajne, radost pobjede i sreća neovisnosti, majstorstvo, posjedovanje. (Janusz Korczak)

Piše: Piše: Katarina Dodig-Ćurković