Uoči otvaranja samostalne likovne izložbe naše drage profesorice Zorane Vekić, koja će biti otvorena 2. kolovoza u galeriji GKS-a postavili smo joj nekoliko pitanja.

Od kada se bavite slikarstvom?

Slikarstvom se bavim cijeli život uz više ili manje intenziteta, slikanjem suzbijam nemire i stampedo života, te kroz boju doživljavam lijek protiv kaosa svijeta. Boja je ljepota-univerzalna potreba mene kao čovjeka.

Je li sklonost prema slikarstvu utjecala na odluku o upisu povijesti umjetnosti?

Umjetnost je oduvijek bila moja " tiha ljubav", jer se kroz nju otvaraju novi vidici. Tako je još iz srednjoškolskih dana umjetnost bila prirodni nastavak kroz sam studij, kao posrednik između mog duha i bića ograničenog prostorom i vremenom. Upisom spomenute studijske grupe, obuhvatila sam upotrebljivo znanje i praktičnu svijest kroz likovni prostor inspiracije.

Tako su neki od motiva koje slikam referirane na temu mog diplomskog rada " Arhitektonsko-urbanistička misao Bogdana Bogdanovića" ,te kroz njih osjećam "genius loci" kao dušu prostora, priče i trenutka.

Koju likovnu tehniku preferirate?

Iskušavala sam gotovo sve tehnike, od akvarela, gvaša, ugljena, akrila do uljanih tehnika. Mogu reći da da svoju medijacijsku funkciju najbolje prenosim kroz ulje, jer ono ima jaku ekspresiju kolorita sukladnu mojoj intersubjektivnosti.

Kroz nju najbolje odabirem tonske palete i izvjesnu emotivnu reakciju koja odražava moje raspoloženje, kao i potrebu da se emotivno utječem na promatrača. Uljanom tehnikom nadjačavam težnju za slobodnijim ,lakšim i mekšim potezom kista.

Je li ovo prva vaša samostalna izložba?

Do sada nisam izlagala u prostorima poput GKS-a, no bilo je internih izložbi tijekom studija, a i u školskim prostorima.

Ovim istupom se prvi put otvoreno predstavljam našoj publici.

Što će posjetitelji moći vidjeti na vašoj izložbi koja će biti otvorena 2. kolovoza u galeriji GKS-a?

Našoj publici predstavljam višestruke motive, tu se mogu vidjeti ciklusi "Brodica" koji plutaju na pučini života, zatim ostavljene kamene kuće kao obrambeni bedem prema životnim nedaćama. Posebno sam sklona njima jer je arhitektura sublimirana kroz moj diplomski rad.

Dalmatinska kuća je naslikana kao metafora i parabola , nešto što skriva melankoliju i sjetu za teško zaustavljivim propadanjem ognjišta predaka.

Kroz svoj presjek radova osim mediteranskih pejzaža i mrtvih priroda, mogu se vidjeti i neretvanski motivi lopoča koji odražavaju nezamijećenu ljepotu dok se skromno reflektiraju u poniznoj raskoši ustajale močvare (života).

I na kraju, ne manje važan, motiv žene, kao simbola prirodne senzualnosti i čvrstoće postojanja, one koja zatomljuje sebe, jer istovremeno drugima daje od sebe da bismo svi zajedno opstali u teškim uvjetima života.

U konačnici, bit će izloženo i nekoliko sakralnih tema, više-manje rađenih razvidno prigušenim, reduciranim bojama, uz notu patetike.

Ljepota i inspiracija naše Neretve, života i običaja njenih stanovnika je ujedno odredila i naziv izložbe " Zavičaj kao sudbina".

Za nju ću se uvijek autentično zalagati!

Nino Erceg

Na crno bijeloj fotografiji je pok. Uzeir Srna (tadašnji vratar NK Neretve) i dvogodišnja Zorana Brkljačić  1966-te godine na Neretvinom igralištu.