U posljednje je vrijeme sve više tih nekih dana kada ti od ranog jutra ide sve po krivoj crti, jednostavno baš ti ne da da bude po tvom. O.K. Prežive se i ti dani, a kada ti jutro razbudi činjenica da si nespretnim pincetnim hvatom prsta dohvatila u torbici parfem i brzinom munje ispustila ga na pločnik zagrebačkog kvarta, dođe ti da iz kože iskočiš jer sad pola kvarta miriše po tvom Chanelu.

Žene znaju taj feeling. Chanel je Chanel, rekla je slavna Marilyn Monroe još 1952. godine, dakle, računajmo prije nekih 70 godina, da spava jedino u kapi parfema.

I to istog toga Chanela broj 5, koji je i danas simbol ženske potrebe da kada prolazi iza nje ostaje taj neodoljivi trag raznolikih nota cvijeća, voća, drveta. Pri čemu se žena osjeća sigurnom, mirisnom, posebnom. Nema veze što kolumnu sigurno čitaju i one koje ne vole parfeme, i to je sasvim u redu, ova je ionako za one koje neizmjerno uživaju u činjenici što su žene. Nije to baš tako svaki dan i nije svakoj ženi dopušteno da bude sretna zbog toga što je "nježniji spol". Namjerno ne koristim riječ slabiji jer su žene odavno pokazale da snaga žene ruši sve pred sobom ako i kada treba.

Zašto mi je na um pala upravo situacija kada mi se u sto komada razbila bočica mog omiljenog parfema?

Moj je posao prekrasan jer imate priliku osnažiti i ohrabriti neko dijete da kroz život ide sigurnijim korakom, ali većinu je dana iznimno emotivno iscrpljujući i vrlo često i psihički zahtjevan - zasigurno me troši. Svakodnevno sam suočena s brojnim mladim djevojkama koje silno imaju potrebu ozlijediti se jer žele i sebi i okolini biti nevidljive, imaju potrebu zakloniti se dugom kosom, ožiljcima od rezanja, širokom i vrećolikom odjećom, crnilom koje kao da opisuje stanje te nježne duše, ogromnim sjenama u očima i strahom na licu, koje ne želi pokazati svu ljepotu mladosti. Od ranog su djetinjstva naučene da "nisu dovoljno lijepe, privlačne, zgodne, oku ugodne, a svijetu prihvatljive". Odrastaju u društvu koje ne prašta sitne nepravilnosti, posebnosti na licu, nesavršene tjelesne proporcije, način na koji iskazuju svoje osjećaje i potrebe. Lako se navuku na osjećaj da su nebitne, ružne, glupe, ispodprosječne, prosječne ili jednostavno nedovoljno uočljive da budu prepoznate kao potencijal.

Kažete jednoj od njih da za promjenu krene sebe voljeti, da makne kosu s lica, pokaže to prekrasno lice, krupne bademaste oči, široki osmijeh koji se razvuče između rupica na licu i pokaže svu raskoš lijepih zuba, da se ujutro čim se probudi počešlja, namiriše i sama sebi u zrcalu kaže: - Prekrasna si, ti možeš sve jer si posebna. Djevojka me pogleda pa brzo spusti pogled i kaže: - A za koga da se sredim tako?

- Za sebe - odgovorim joj. - Za sebe! Sebi moraš biti bitna, sebe trebaš voljeti jer onda ćeš moći i voljeti druge oko sebe.

Ne razumije, jasno, jer ni ona, kao ni mnoge druge, nije naučene da voli sebe, da sebi bude bitna na dobar i pozitivan način, da se cijeni i pazi na sebe. Kao da je ugoditi sebi postalo nebitno ili sebično. Potpuno promašeno. U prirodi nas žena je da cijeli život pazimo na druge, odgajane smo da smo primarno kćeri, sestre, kasnije žene, mame, tete, kolegice, prijateljice, one koje se daju i pri tome ne traže zauzvrat ništa. Mjerilo je vrijednosti u tome koliko su drugi uokolo zadovoljni, a ne žena sama. Dojam je, iako svi tvrde da su nam nove generacije sebične, da ipak mlade žene sve manje uspijevaju sebe staviti kao prioritet. Rijetki će priznati da je samozadovoljna i ispunjena žena u mogućnosti biti dostupna svima uokolo koji na neki način ovise o njoj.

Žene su u glavnoj ulozi u brojnim kampanjama koje nastoje štititi njihova prava i interese. Kao da već u startu upravo zbog toga jer su žene imaju silnu potrebu dokazivati se da su se u nečemu za nešto izborile. Tako i posljednja kampanja koja ponovno vraća u fokus prirodan izgled žena, na način da voljeti sebe znači prihvatiti sijedu kosu, bore na licu, višak ili manjak kilograma ili neravne zube, strije, sve ono što ipak kao žene nastojimo popraviti i sebi ugoditi u ionako užasno stresnom stilu života. Zašto je uopće potrebno ženama nuditi bilo kakav nametnuti izgled zbog kojeg bi onda trebale biti svjesne da su žene?

Ne sjećam se ni jedne kampanje koja je poticala suprotan spol da u prvi plan stavi svoj pivski trbuh, ćelavost ili nešto tome slično. Muškarcima se ipak lakše oprašta puno toga, a ženama rijetko što i pitanje je - treba li žena sebe na neki način "poružniti" kako bi pokazala da se osjeća dobro i ženstveno?

Marilyn Monroe živjela je u pedesetim godinama prošlog stoljeća kada su žene itekako bile prirodne, ženstvene, u krasnim haljinama, savršeno skrojenim i od najkvalitetnijih materijala sašivenim kostimima, suknjama i bluzama, šeširima... modelima koje i danas brojni kreatori od sezone do sezone kopiraju. Jednostavno, bila je to savršeno skrojena odjeća koja je naglašavala ženinu ljepotu, njezinu nježnost i snagu istovremeno, sve ono što nas i čini ženama.

Davno smo odlučile biti jednakopravne s muškarcima i pri tome smo si, na neki način, učinile medvjeđu uslugu. Zato, nemojmo se dodatno dokazivati potrebom da i izgledom nalikujemo na muškarce.

Dakle, po meni, ni u Sabor ne treba u borosanama, starkama i natikačama. Pamet i štikle itekako idu skupa, brojne su žene to odavno pokazale i dokazale. Ne dajte se staviti u kalup da pamet i pristojan i njegovan izgled ne idu skupa. Ljepota nas žena upravo je u tome što smo žene, nemojmo se truditi biti "što manje ženstvene".

Uživajte u činjenici da ste lijepe, pametne, mudre, nježne, zaigrane, radišne, posebne, inspirativne, poticajne, požrtvovne, drage, brižne, odane, iskrene, osjećajne, empatične, emotivne, prkosne, buntovne, zgodne, nezgodne, mile, pronicljive... riječju NEZAMJENJIVE.

"Veće je čudo od svih onih sedam čudesa iz starine - Žena." (Andrija Palmović, hrvatski pjesnik, 1847.)

Piše: Katarina Dodig-Ćurković