Kroz društvene se mreže često šire objave u kojima se ističu pojedine lijepe geste ili ponašanje pojedinaca ili skupina. Učinili su nešto lijepo, dobro za neku osobu ili za okolinu, društvo, zajednicu, nevažno, bitno je da je dobro, pozitivno, usmjereno da nekom nešto popravi, nekog osnaži, razveseli, potakne korak ili dva dalje na putu na kojem nailazi na nedaće i prepreke.

Međutim, nije rijetkost da se činiti dobro tretira kao nešto ekskluzivno, kao da se činjenjem pozitivnih stvari usmjerenim na to da nekome život učinimo ugodnijim, a ne težim doživljava kao nešto iznimno, umjesto kao pravilo. Već mi se duže vrijeme s tim u vezi vrti po glavi pitanje kako su naši roditelji, bake, djedovi “oglašavali” svoje dobre geste, recimo kada bi ujutro pola sela ustalo i okopalo nečiju njivu, pokupilo sijeno, popravilo nečiji krov koji je prokišnjavao, dogradio štalu, kuću, obor... nebitno što. Bitno je da se okupila grupa ljudi, bez puno filozofiranja ili planiranja, koja je spontano prepoznala da nekome treba pomoći. Kako bi klinci danas rekli - “simple”. Kuće se gradilo tako da je pola ulice pridonosilo, netko je radio, netko je pričao i zabavljao ekipu, netko je cugao pivo, netko bi se i naljutio, ali su na kraju dana podigli kat, završili krov, betonirali “deku”, istaknuli zastavu na kući, skupa objedovali i u miru se razišli. Čista pozitiva.

Mi, međutim, živimo u vremenima kada mnogi, umjesto dobro, čine loše, tražeći bilo kakav način da nekome nešto umanje, uskrate, obezvrijede, otežaju umjesto da olakšaju i i sebi i drugome. Kako? Činjenjem dobrih stvari! Zašto je dobro činiti dobro? Primarno zbog toga što ljudima oko sebe olakšavate svakodnevicu te ionako težak i stresan tempo života, svojoj djeci usađujete zdrave sustave vrijednosti i obrasce ponašanja koji ih uče da budu dobri i empatični ljudi, a vi se, u konačnici, i sami osjećate dobro zbog dobroga. Imati nešto ili nekoga na savjesti nije ugodno nikome, prije ili poslije doći će na naplatu, pa ću rado u vezi s tim opet spomenuti stav mog tate: “Meni je bitno da mirno spavam.”

Nečinjenje ili ignoriranje nečijih potreba, kao i podsmijeh, kritiziranje, vrijeđanje, ismijavanje, izazivanje straha, izostanak pohvale, kontinuirano neverbalno ili verbalno negativno napadanje bilo koga, posebno djeteta, ubraja se u domenu emocionalnog zanemarivanja pa i zlostavljanja. Težimo li društvu koje će se s vremenom obilježiti kao ono u kojemu ćemo odgajati emocionalno depriviranu djecu, pa poslije i odrasle pojedince ili društvo u kojemu su empatija, osjećajnost za bližnje, za potrebite, za dobrobit društva - do nas je!

Činiti dobro trebalo bi biti osnovom ponašanja u svakom civiliziranom i modernom društvu, jer upravo time smanjujemo potrebe pojedinaca da kršenjem normi, pravila i okvira koje čini moralni oslonac svakog sustava ugrožavaju i sebe i druge.

Sjednica dvaju odbora u Hrvatskom saboru prije nekoliko dana upozorila je upravo na potrebu naglašavanja dobrog ponašanja i zdravih moralnih sustava vrijednosti jer su nam zabrinjavajuće brojke u području počinjenja kaznenih djela među djecom, kao i počinjenja neprimjerenih i za djecu štetnih ponašanja od strane odraslih osoba, ali i od strane njihovih vršnjaka.

Odavno se čini da rad za javno dobro izumire, odnosno živi zahvaljujući pojedincima, a egoističnost i sebičnost preuzimaju i usmjeravaju mlade generacije u lošem smjeru, u upućenost samo na sebe, na svoje potrebe i interese, na svoj profit i svoje računice.

Upravo se i zbog tih razloga bilo kakav osjećaj ili prepoznavanje potrebe za druge često označuje kao “nečija slabost ili samoprezentacija”, pri čemu se umanjuje stvarna potreba dobrog čovjeka da svojim postupanjima i razmišljanjima o ljudima oko sebe, pomogne im da se lakše nose sa životnim nedaćama, da ne trpe.

S vremenom sve više prepoznajem mudrost starih poslovica. Naši su pretci, razvidno je, i u teškim vremenima našli vremena i imali znanja mudro prozboriti o onome što bi ih snašlo. Primjerice ona “pomozi sirotu na svoju sramotu” itekako je i danas primjenjiva, ali bih ja izmijenila ovaj dio o “sirotom”. Meni se, naime, čini da ona podrazumijeva kako će vas čovjek koji je u neimaštini ili nevolji prevariti, ili da će vam za učinjeno dobro vratiti potpuno suprotno. Ne! Biti nečovjek nema veze s materijalnim stanjem, ima veze s moralnim vrijednostima i načinom na koji doživljavate ljude oko sebe. Ako lošim vratite onome tko vam je učinio dobro, pitanje je kako će tek postupiti prema onom koji nije učinio ništa. Osobno sam u “ekipi čini dobro”, no i iz vlastitog iskustva znam da se, nažalost, dobro dobrim vraća vrlo rijetko, a najmanje od onih kojima sam pomogla.

No, dobro činim zbog sebe, pokušajte - nezamjeniv je to osjećaj. Kad činite dobro drugima i za druge, osjećate se bolje, spavate mirnije, a svojoj djeci na vlastitom primjeru pokazujete kakav čovjek treba biti. U ovim je vremenima poljuljanih vrijednosti najteže biti baš - čovjek. No, druga narodna kaže da se na muci poznaju junaci, zar ne?

”Treba pomoći prijateljima kada im je to potrebno, a ne dokazivati se kad su oni već propali.” (Ezop)

Piše: Katarina Dodig-Ćurković