Nekad mi znaju reći kako možda previše sebe unosim u kolumne, aludirajući valjda da je dobro ne biti svoj, s čime se apsolutno ne slažem. Ljepotu čini različitost svega, pa i mišljenja, važna je samo interpretacija. Bit je da bude argumentirana, pristojna, poticajna, sa svrhom. Dakle, iskustvo čini čuda. No ona stara da je ponavljanje majka mudrosti, sigurno nije uvijek primjenjiva, jer svakodnevno na brojnim pogreškama lako lomimo ponekad porculanski krhka uvjerenja i stavove.

I treba ih mijenjati na način da si primarno date za pravo da očuvate vaša uvjerenja o ljudima do kojih vam je stalo, a potpuno izbrišete ona do kojih vam nimalo nije stalo, čak su vam i teret, i obasipaju vas negativom i nekom čudnom “vibrom”. Mene su moji učili da je kalup jedino primjenjiv pri pečenju kolača, ili u graditeljstvu, a kod ljudi to je iznimno nepraktično i nepotrebno. Dakle, sigurno ste se na dnevnoj bazi uhvatili u situaciji da promišljate je li nešto do vas, ili do okoline, jer opet vas je netko uvjerio da niste u nečemu dovoljno dobri, dovoljno mudri, dovoljno pristojni, prihvatljivi, ili jednostavno u granicama normativa koje okolina oko vas diktira i nameće. To je kao da se konfekcijski broj 48 silom želi ugurati u broj 36. Jasno je da je neizbježan rezultat pucanje po svim šavovima i obeshrabrenost onoga tko je smislio da će se ipak ugurati u veličinu koja je danas svijetu u kojemu živimo zasigurno prihvatljivija nego ona 48 i više.

Tako je i s drugim stvarima, mislima, idejama, stavovima, postupanjima, željama, odabirima, poimanjima..., uvijek se nađe netko tko vas silom želi ugurati u okvir u koji, i sami to znate, ne pripadate. I sama imam različite prijateljice: jednu koja ti sve spraši u lice, bez dlake na jeziku, upravo je zato i volim, iako me često dobro prodrma; drugu koja u tri ujutro doleti s juhom jer mi je glava u raspadu; treću koja sa mnom pije naše terapijske kave dok se međusobno tješimo; četvrtu koja mi Viberom svakodnevno olakšava sve teško i frustrirajuće; petu koja nas hrani i nasmijava svojom borbenošću i britkim umom... Svaka potpuno drukčija na svoj način i svaka od njih često za okolinu, kako to kaže moj lega, “too much”, ili “previše”. Ključno je pitanje tko uopće diktira što jest, ili što nije prihvatljivo, gdje su te granice u kojima se trebamo kretati? Je li kalup nešto što će nas definirati, oblikovati ili sputavati da budemo ono što želimo, ono što možemo ili ono što sanjamo?

Nedavno sam pisala o tome što je “prihvatljivo” nositi u kojoj životnoj dobi, a onda sam se koji dan poslije od srca nasmijala kada sam na tramvajskoj stanici vidjela čovjeka u poznim godinama kako mrtav-hladan skida dugačke hlače u kojima mu je očito na plus 40 Celzija bilo iznimno vruće, presavija ih, stavlja u vrećicu i ostaje u donjem rublju, čarapama i cipelama, čekajući tramvaj da ga odveze u oazu rashlađenog doma. Je li lud - pitali su se neki svjedoci. Očito mu se skupilo, bilo mu prevruće, i nakon što mu se odužilo čekanje tramvaja, posegnuo je u tom trenutku za najlakšim načinom skidanja temperature - skinuo je hlače. Bolje nego da padne u nesvijest. Meni je to bilo simpatično, ali ja sam psihijatar i očito je moja tolerancija na “normalnost” drukčija, ali nekima, bome, nije. Odmicali su pogled, podsmjehivali se, neki su ga i slikali mobitelom. Njemu je bilo svejedno. Bitno je da mu je manje vruće. Kao da je bitno što okolina misli, nije, jer ista ta okolina vjerojatno bi dvaput promislila hoće li mu priskoči u pomoć kada bi se onesvijestio.

Postali smo kritičniji prema drugima, a nedovoljno kritični prema sebi. Olako lijepimo etikete i olako guramo ljude u okvire koji se nama samima čine poželjnima, ne misleći pri tome obeshrabrujemo li time nekoga, vrijeđamo li ga, umanjujemo njegovu stvarnu vrijednost...

Posebice to osjete djeca, ona su poput balona od sapunice - prekrasna, lepršava, poletna - a onda se odjednom uz jači nalet vjetra samo uruše. Dakle, posebno obazrivi trebali bismo biti prema svoj djeci, a naročito prema njihovoj potrebi da se istaknu u ovoj jednoličnoj i uniformiranoj masi oko sebe. Dođe ti žao kada vidiš da više nema pankera, darkera, gotičara, šminkera..., bilo kakvih drukčijih, a opet jednakih u pravima.

Nekada su izrazom lica, natpisom na majici, pogledom, šminkom, frizurom, stavom, gardom..., jasno odavali što nam žele poručiti, danas kao da im i to više nije dostatno ni važno. Strah od potrebe da budu drukčiji paralizira ih da u cijelosti budu ono što uistinu žele biti: kreativni, produktivni, lucidni, stvaratelji novih ideja, pokretači društva u kojemu žive, mladi vizionari i buntovnici, ali s razlogom.

Ne dajte se omesti u svojim nastojanjima da budete svoji, drukčiji. Život je jedan, repriza ne postoji, pa ako vam dođe da nas plus 40 skinete hlače, ne znači nužno da ste odmah i “pukli”. Možda ste kao davni buntovnik poput, recimo,Toma Sayera. I uvijek promislite tko vas to želi ukalupiti i radi čega. S kojim pravom?

Sloboda je ono što nam daje mogućnost da se izrazimo u najboljem svjetlu, bilo da želite biti darker, gotičar, roker, panker, šminker, klošar..., u martama, borosanama, kroskicama, papučama, klompama, zepama, japankama, ili, poput mene, u štiklama, dajte si pravo da uživate u životu, ionako je vaša dobrota i osjećaj za druge ono što vas čini vrijednim. Sve ostalo varijacije su na zadanu temu.

Što se tiče morala, jedino znam da je moralno ono nakon čega se dobro osjećaš, a da je nemoralno ono nakon čega se loše osjećaš. (Ernest Hemingway)

Piše: Katarina Dodig-Ćurković

MetkovicNET