Postupno se u stručno-znanstvenim krugovima zbrajaju dojmovi o posljedicama pandemije i epidemioloških mjera radi prepoznavanja toga gdje i na koji način djelovati, posebice kada je riječ o djeci i adolescentima. Podatci većine istraživanja ipak su poražavajući, zabrinjavaju stručnjake kojima je prioritet skrb za djecu i mlade s mentalnim poteškoćama, upozoravaju na to da će u nadolazećim generacijama skrb i organizacija službi za brigu o mentalnom zdravlju mladih ipak biti određeni prioritet.
Stručnjaci jasno upozoravaju na to da mnoga djeca upravo zbog lockdowna, socijalnog distanciranja i straha od zaraze pate od niza ponašajnih problema te da su brojni pretjerano anksiozni upravo zbog izostanka druženja, socijalnih interakcija, ovi najmanji i zbog izostanka uobičajenih društvenih aktivnosti. Otvaranja nakon višemjesečnih zatvaranja ipak nisu dovela do naglog poboljšanja, u smislu da se u kratkom vremenu uspjelo premostiti taj jaz između "zatvorenog" i "otvorenog". Nažalost, već se sada vidi i kod manje djece da vrlo često osjećaju strah i napadaje panike od stvaranja novih odnosa, druženja i općenito komunikacije s vršnjacima. Već sada u Velikoj Britaniji potražnja za uslugama nadilazi broj dostupnih stručnjaka, posebno u javnom sektoru, gdje su procijenili da su liste čekanja i do četiri godine.
Obeshrabruju promišljanja o tome da je nekoliko idućih generacija doslovno izgubljeno, zbog čega je ključno odrediti na koji im način u budućnosti osigurati podršku i što bezbolniji prelazak iz situacije tijekom pandemije u situaciju nakon nje.
Čini se ipak da će posljedice pandemije COVID-19 najviše osjetiti upravo mladi, oni koji nisu imali mogućnost normalno se školovati. Bez obzira na to što smo se trudili uključiti pojam "novo normalno" u sve, pa i u školovanje, djeci i mladima zasigurno je takav način školovanja i odrastanja bio sve samo ne normalan.
Nije ni za očekivati da je nošenje maski i socijalno distanciranje pomoglo u psihološkom sazrijevanju te učenju empatije i osjećaja bliskosti prema okolini. Već sada se često čuju mišljenja o tome kako su se ljudi prilično promijenili u ovoj situaciji, nikada nisu bili otuđeniji, usamljeniji, društveno i ekonomski često i marginalizirani, prepušteni sami sebi, obeshrabreni na više načina (izostanak podrške i razumijevanja okoline, strah od bolesti, strah od egzistencijalnog kolapsa, strah od budućnosti općenito). Uza sve to, teško je bilo i osigurati kvalitetnu podršku klincima, imati uvijek dovoljno razumijevanja i za njihove strahove, uvijek osigurati dovoljno vlastitog kapaciteta da ih uspijemo umiriti, ohrabriti, podržati...
Kao i u drugim bolnicama i ustanovama koje se skrbe o mladima, i sami smo na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek opazili da se stanje pogoršalo, da su djeca sve češće usamljena, tjeskobna, nesigurna, zabrinuta, uplašena, sa smetnjama sna, promjenjivog raspoloženja, sklona bezvoljnosti, promišljanjima o suicidu, sklonosti autoagresiji, bijegu u imaginarni svijet koji im je puno prihvatljiviji od onog što im realni nudi, sklona anoreksiji, bulimiji, samoozljeđivanju, bez osjećaja samopouzdanja, samopoštovanja, nesigurna za emocionalne veze, općenito sklona i izbjegavanju socijalizacije koja je u tim godinama ne samo važna nego prijeko potrebna za normalno odrastanje i sazrijevanje.
Naša je glavna pretpostavka u društvu u kojemu smo odrastali i u kojemu jesmo da smo prije svega otvoreni, gostoljubivi, pristupačni, po tome nas i stranci prepoznaju kao ljude otvorenog srca i velikodušnosti. Je li nova generacija mladih ona kojoj je teško nastaviti taj trend otvorenosti i pristupačnosti upravo zbog toga što u cjelokupnoj situaciji u pandemiji nije ni imala mogućnost učenja po modelu od nas odraslih, nego po modelu "virtualne" okoline koja je i do sada pokazivala koliko ograničava sposobnosti i vještine naše djece?
Dojam je da su nam potrebe djece vrlo često ostavljene po strani, pod pretpostavkom i u očekivanju da će zbog mladosti ona nekako lakše prebroditi izazove koji su im se nametnuli posljednjih mjeseci. Iskustvo im, međutim, ne ide u prilog, pa ni vještine koje imaju vrlo često nisu prikladne okolnostima u kojima se nađu. Često se radi o neuspjehu u školi, neuzvraćenoj ljubavi, sukobu s roditeljima i nerazumijevanju s njihove strane, vlastitom osjećaju neuspjeha i bezvrijednosti, osjećaju nepripadnosti među vršnjacima, neuklopljenosti zbog bilo kakve različitosti, nezadovoljstvu izgledom, životnim okolnostima, obiteljskom situacijom, braćom, sestrama, svima koji im u tim godinama nešto znače... sve je to često okidač upravo za pogubne načine suočavanja s vlastitim strahovima i "unutarnjim izazovima".
Kada smo im već nekako otežali ljepotu odrastanja, bio bi red osigurati im bezbrižnost planiranja budućnosti, a jedan od načina planiranja je i skrb za mentalno zdravlje najmlađih. Time upravo proširujemo i brigu o njima, ali i o nama.
Zdrav je stav zarazan, ali nemoj čekati da ti ga netko prenese - ti budi prenositelj. (Tom Stoppard)
Piše: Katarina Dodig-Ćurković