Kada se dogovarate za kavu ili ručak s prijateljicama nekih mjesec dana jer nikako sve da se uskladite s obzirom na obveze, pa mijenjate termine u rasporedu desetak puta jer jednoj od vas ne odgovara trenutak ili sat, ili je vama posao ukrao i tih sat vremena za druženje, promislite je li krajnje vrijeme za neke korekcije u vašem odnosu prema životu, jeste li negdje i za nešto zapeli.
Jasno je da smo svi pod "stresom", održavamo svakodnevno takvu "ubitačnu rutinu" čiji je temelj: planer, mobitel i tablet koji nam određuju i diktiraju tempo i stil života. I svako malo čujem jednu od nas kako se "uopće ne čudi tipu koji je odlučio sve što ima prodati i preseliti se na Papuk". I taj je "tip" sigurno poput nas u jednom trenutku shvatio da mu život prolazi u "precrtavanju" obveza koje je izlistao na svom mobitelu ili u planeru, pri čemu mu se osjećaj zadovoljstva temeljio na ukupnom broju odrađenih crtica (zadataka, obveza, što god) s tog popisa.
Prethodno smo komentirali aktualne situacije povezane s tragičnim okolnostima i posljedicama. Ljudima se događaju strašne stvari upravo pod "bujicom" obveza, od kojih se velika većina, da sve bude još žalosnije, sigurno može staviti u folder "spam". To nam pretrpavanje navodno neodgodivim poslovima ograničava mogućnost da živimo ona kako bismo trebali bar većinu vremena: nesputano, bezbrižno, slobodno, sigurno.
Lako osuđujemo, no slabo razumijemo da ovakva bremenita svakodnevnica mrvi, tare, preše, oduzima pravo da udahnemo život punim plućima i kažemo sebi sami da smo sretni jer živimo. Obično nam se umjesto toga sve svede na činjenicu da smo sretni što smo još živi, s obzirom na to kako živimo. I sama sam nezadovoljna činjenicom da tjedan nema dovoljno prostora za susrete i druženja s ljudima koje volim, koji me raduju i s kojima se radujem, koji me opuštaju, ispunjavaju mirom i skladom. Čine me sretnom i zadovoljnom. Smiruju moj nemir, jednostavno poprave sve što mi se često čini "nepopravljivim".
S druge strane, svima su dani ispunjeni brojnim situacijama i okolnostima, ali i ljudima koji nam oduzimaju, a ne vraćaju, uglavnom nas iscrpljuju ili besramno troše, a pri tome su uglavnom nezahvalni. Vi ste, pak, "kronično iscrpljeni i potrošeni". Postoji li uopće način na koji se možemo oduprijeti nametnutom načinu života? "Prestanite se uvlačiti u tuđu patologiju", savjet je moje prijateljice. Svaki put kada vas netko želi uvući u svoje probleme, maknite ga od sebe, implicirajući da moramo nekako znati gdje je granica u pomaganju i trošenju sebe za druge. Ne trošite sebe na nešto što je ionako kod drugih teško popravljivo. Ključno je pitanje kako sebe popraviti i na koji način smanjiti nepotrebno trošenje svog vremena na gomilu nebitnog, nevažnog i vrlo često potpuno besmislenog.
Ljudi su kao nikada do sada opterećeni brojnim životnim problemima. Usporedno vodimo brigu o djeci, upisu u školu, završetku školske godine, polaganju ispita, osiguranju osnovnih egzistencijalnih potreba, rješavamo poteškoće u međusobnim odnosima u obitelji i šire, hrvamo se s vlastitim odnosima, strahovima, žurimo u nabavu, plaćamo račune, režije, kredite, izglađujemo bračne trzavice, imamo zdravstvenih poteškoća... Nabrojila sam neke uobičajene stavke, a vi slobodno dodajte sve što vas još muči na dnevnoj bazi. Ima toga, zar ne? Onda uopće nije čudno što u danu ispred vas više niste sigurni kojom rutom idete: posao, kuća, škola, roditeljski dom, trgovina, pošta, banka...
Nije čudno ni kada shvatite da ste upravo prošli kroz crveno, da vam je vozačkoj odavno istekao rok, a bome i osobnoj... Pa onda nekako stignete produžiti registraciju automobila, a sve ostale stvari koje su bitne za vas i vaše zdravlje opet stavljate na čekanje.
No, jedino što neće čekati je baš taj život, koji ide svojim tokom, pa se odjednom upitamo je li ovaj stres i tempo uopće ičega vrijedan. Upravo ste doznali da su se neki vama dragi ljudi razboljeli, imaju bolesno dijete, neku drugu tragičnu situaciju u obitelji, izgubili su voljenu osobu, egzistencijalna im situacija narušava obiteljsku harmoniju... Kad to čujete, u trenutku vas podsjeti i protrese, pa se pitate zašto ne živite kako biste doista trebali.
Zapitajte se je li baš svatko vrijedan vas i vašeg trošenja, ili analizirajte zašto ste zbog nekog tko vas nije zaslužio ostali nedostupni ili manje dostupni uistinu onima koji vas vole i trebaju na pozitivan i inspirativan način.
Kada sam počela pisati ovu kolumnu prije godinu i pol dana, osnovna je ideja bila utvrditi je li nas pandemija "naučila pameti" ili smo loši učenici pa i dalje "trošimo uzaludno" minute i sate svoje svakodnevice, planirajući i odgađajući sreću i radost za neke druge dane koji će tek doći.
Realno, jedino što imamo je sadašnji trenutak, a budućnost koju planiramo nikad ne ispadne onako kako bismo mi htjeli. Poanta je da je smisao života da nas svakodnevno iznenađuje, a naša je uloga da mu ne damo dodatne razloge da bude teži nego što već jest.
Dakle, nema tog dana ili mjeseca u kojemu neće biti mjesta za kave i druge trenutke s dragim ljudima koje volite. Nemojte da vam se život svede na žaljenje za propuštenim. Jer jednom vam se može dogoditi da kada napokon odlučite odvojiti vrijeme za nekog dragog, njega više neće biti da vam odgovori na poziv. Nečiji je život stao, a vi niste imali vremena ni toliko da to pravodobno saznate.
"Voliš li život? Onda nemoj tratiti vrijeme jer je od vremena sastavljen život." (Benjamin Franklin)
Piše: Katarina Dodig-Ćurković