Betina Ilić odrasla u dolini Neretve, a danas radi kao odgojiteljica u Zagrebu.  Objavila je nekoliko kratkih priča. Po jednoj je napravljen animirani film „Petrova šuma“ iz kojeg je proizašla i zbirka poezije „Bilješke iz Petrove šume“. To je i više nego dovoljan razlog da Betinu pobliže upoznamo i predstavimo. Postavili smo joj nekoliko pitanja.

U samom uvodu, molim vas da se s par rečenica predstavite.

Betina Ilić, rođena sam 1975. godine, u Njemačkoj, kao treća kćerka u obitelji. Najranije djetinjstvo i mladost provela sam u Vidu, i Metkoviću, gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Studirala sam Predškolski odgoj, na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Danas živim u Zagrebu, radim kao odgajteljica u dječjem vrtiću. Imam divnog supruga i šestogodišnju djevojčicu Gitu.
Iza mene je nekoliko objavljenih kratkih priča, po jednoj je napravljen animirani film, te zbirka poezije „Bilješke iz Petrove šume“.

Kada ste počeli s pisanjem?

Pisanje mi je došlo prirodno, uoči puberteta. To su uglavnom bili dnevnički zapisi, ispovjedna stvarnosna poezija koju sam periodično uništavala iza sebe kroz ritualno paljenje, cijepanje, kako to već (valjda) biva s tinejdžerima. Prva pjesma koja me pomaknula iz osi, da tako kažem, bila je „Tri moja brata“ od Josipa Pupačića. Tragično preminula braća, ispisana u takvim slikama, mogla sam samo plakati. Od tog trenutka nije bilo nazad.

Što vam je najčešća inspiracija?

Inspiracija mi je sve što sam ikad vidjela, doživjela, pročitala, čula, ja sam kao neki filter, aparat koji bilježi prostor i vrijeme iz svoje perspektive, samo što umjesto fotografija izbacujem pjesničke slike. Teme su različite, ženska prava, nasilje u obitelji, sloboda, smrt, prošlost, odnosi. Sve što jednu ženu srednjih godina muči. :) Zapravo, svestrana sam, volim i glazbu, fotografiju, slikarstvo. Puno želja, malo vremena. Ipak, drago mi je da sam se uspjela fokusirati na pisanje, jer sam potrošila dva desetljeća na raspršenost, kao i na samopropitivanje da li je nešto dobro, vrijedno, ima li smisla? Sada mislim da je najvažniji sam proces stvaranja, kao i cjeloživotno obrazovanje u području interesa. Kako netko reče, ako nisi u stanju protrčati gol ulicom, onda nemoj ni pisati. To mi je zastrašujuća, taman koliko, i oslobađajuća misao.

Koliko profesionalna orijentacija i rad s djecom utječe na pisanje?

Kako radim s djecom, a i sama imam malu djevojčicu, čitam puno književnosti  za djecu, ponekad je i stvaram, spontano, na licu mjesta, ali se još nisam ohrabrila za ozbiljan ulazak na to područje. Nisam još dovoljno zrela da bi pisala za djecu, ali sigurna sam da će i to jednom doći. Vjerojatno u mirovini.

Kako je nastala pjesma o Delti?

Neretva kao motiv se provlači kroz puno mojih pjesama. Što sam starija više me vuče i zove na povratak. Ljepota rijeke Neretve, cijele doline i odrastanje u čarobnom Vidu, točnije u drevnoj antičkoj Naroni, me izgradilo u ovo što danas jesam. Odrasla sam u čoporu rođaka i rodica, kao jedna od svih. Iako sam prilično introvertirana, uspjela sam pronaći i zadržati prijatelje na relaciji Mostar – Metković - Vid – Kula Norinska - Ploče i tako pokrila dobar dio toka rijeke, kao i pritok Norilj (Norin), i to me pripadanje određenim ljudima veseli na poseban način.

I za kraj, kažite nam nešto o pisanju na dijalektu?

Nedavno sam se na radionici suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević okušala i u pisanju poezije na dijalektu. Iznenadilo me koliko se jezik moje prabake Matije razlikuje od jezika mojih pranećaka. Voljela bih da uspomene, i pripadajući jezik moje prababe, pospremim barem u dio pjesama. Mjesta za napredak uvijek ima, veselim se budućnosti, iz prošlosti učim. Vidjet ćemo što dan nosi.

Donosimo vam nekoliko pjesama inspirirani dolinom Neretve i majkom.

Δ (Delta)

Trčimo bosi
Novom cestom
Kroz staro selo
Ima nas deset čempresa
Od majki domorotkinja
I urođenika očeva
Sunce iza gornjih kuća
Spušta zlatne uštipke u prozore
Evo nas
Cuclamo cvijeće kadulje
Zujimo u srce šipka
Ni po čemu drugačiji od pčela
Divlje kupine nižemo
Na suhe travke
Palucamo ljubičastim jezicima
Ližemo i smolu borova
Trnine jedemo za šutnju
U koprive se bacamo
Za hrabrost
Cijedimo mlijeko ranih smokava
Ravno u bradavice
Ni po čemu drugačiji od ptica
Zobljemo kostile
Čepamo lubenice
Rijetki automobili prolaze
Pečemo kukuruze na štapu
Krumpire u kori
Baš dobro da noć kasni
Poslije svega peremo ruke
I usnivamo crnih tabana
Ujutro pospani idemo u crkvu
Da nam duše nahrane hostijama

U znakovlju šivaćih igala

Jednom će
Na vremenskoj liniji
Zrelost naglo ubrzati
Otkinuti zvuk sa zvona
Ding
Dong
Kuća predaka odškrinut će vrata
Kroz rijedak san
Zadnja u redu
Reći ćeš tajnu života
Na jeziku nepoznatom
U znakovlju šivaćih igala
Pustit ćeš konac svojim putem
I olabaviti svaki šav
Zvuk makaza past će u mrak
Klingadi
Klong
Te jedne noći
Pomaknut ću se za jedno mjesto
I pomilovati šivaću mašinu

Matija je žensko ime

Suva kruva, na
Moči u bilu kavu, de
Dite božje
Stara baba veže tanku pletenicu oko glave
To mi se sviđa
Jer, ritko joj vidin kosu
Uvik je sakriva ispod vanculeta
Od nakita ima samo zlatne minđuše
Nikad i’ ne skida
Smije se u dva zuba
Ta moja stara baba
Sakrijen se često iza nje cile
Na krevetu di obe ležimo
Ja san uza zid
Mala san pet godina
I iza moje Baba planine
Niko mi ne more ništa
Ni jedan đava me ne more odnit
I ni jedan đandar me ne more prikinit
Baba me rukon mazi oko kolina
Iman dvi velike kraste od juče
Spavaj sine, de
Ja još ništa ne znan o tome da nisan sin
Samo slatko spavan
Dok baba moli
Mali moltvenik i debele naoćale
Ja i’ koristin ko povećalo kad baba ne gleda
I vadin slova iz moltvenika
Na čistinu
Ponekad babi operen bičve u kajinu
i stavin i’ sušit
Vani na žicu
To se njoj jako sviđa
Onda mi ona odnekle izvadi koju paru
Nikad ne znan kako joj to uspije
Ja joj karen
Ma neću baba, fala ti
Ne triba
A ona šuška tim parama
Šuška, šuška, tare i’ u ruci
Dok mi i’ nekako ne tutne
Pa i’ ja opet ostavin tamo na prozoru
Di uvik ima koju jabuku i par bajama
I ona i’ opet nađe kad ja oden
I tako u krug
Moja stara baba i ja
Moja pra baba i ja
Dajemo i uzimamo
Uzimamo i vraćamo
Uvik istu paru
Do konca svita

Nino Erceg