Sinoć je u sklopu obilježavanja manifestacije 'Noć knjige' predstavljena novela Iva Oreškovića, Dan kad je umro prijatelj. Knjigu su predstavili Vesna Vidović, ravnateljica Gradske knjižnice Metković, Jelena Bogdanović, ravnateljica Dubrovačkih knjižnica te Boris Njavro, predsjednik udruge Dubrovačkih pisaca.

Ravnateljica Dubrovačkih knjižnica, Jelena Bogdanović je kazala :

'Novela, autobiografski zapis Dan kad je umro prijatelj Iva Oreškovića Nuha lako može upućivati na oproštajno pismo, svakako ima elemente disputa: „Kako se kidalo srce i kako to da nije se iskidalo?“ ili post mortem nihil est, ipsaque mors nihil kao i elemente društvenog suicida: „Gdje sam danas? Sam. Nisam sam zato što sam mrtav. Jednostavno sam sam. Je li ikada itko bio tako sam kao danas ja?“ Ispovijest nije nimalo melodramatična, patetična, kako bi se očekivalo možda prema naslovu, autor gotovo ludički, finom ironijom razvija karaktere, fizičkim anomalijama plastično ocrtava psihičke osobine svojih likova, pa i svoj vlastiti. Likovi proviruju iza ugla, samo što se ne odazovu, oni su stvarni građani ovoga grada, činjenični prijatelji iskušane podloge s kojima se „živi i umire“, donekle zaštićeni sugestivnim pseudonimima, ugledni i priznati članovi zajednice što je kuriozitet ovoga djelca, džepnoga izdanja od devedeset i jedne stranice, koje se uz kavu pročita, a koje čitatelja frapira, oduševi beskompromisnom bernhardovštinom, bespoštednom kritikom licemjerja i malograđanštine nerazvijenih poluintelekta „njihove ih strasti ne izluđuju jer ih nemaju... oni žive zato što je to red, a ne zato što život žele imati“, rekla bih na koncu poistovjeti s reakcijom Nekrasova na pročitane Bijedne ljude. Pripovjedač Prijatelj otvara priču konstatacijom: „Umro sam.“ Za prijatelje. Pri kraju knjige se i pretvorio u kamen. Za ljubav. Za Spomenku. Za koju je jedino i vrijedilo živjeti. Za ljubav. „Za nju je čovjek čovjek, neovisno o kategorijama podneblja i društva… Vjera, društvo, vremenski prostor i okolina njoj su bili samo prostori u kojima se čovjek rodi i fizički biva.“ Međutim, nema mjesta defetizmu. Tako oslobođen života promatra bivše prijatelje koji su ga ušutkali, pokopali živoga i dok čeka vlastiti pokop objašnjava najznačajniju komponentu svoje ličnosti – bezuvjetnu ljubav: “Pripadao sam ljudima koji su umjeli voljeti“, priča o djetetu, kasnije studentu kojemu je otac oduzeo djetinjstvo vlastitim vješanjem i time mu zapečatio sudbinu: „ Jednoga lijepog popodneva, kao da ga gledam, otišao je u seosku trgovinu i kupio konopac. Dovoljno dug, pokazalo se na kraju (…) Ja da čuvam oca? (…) kako se jadnik lišio nas, nisam ni slutio da nosim snagu vječnosti“, kao uvod u tu potrebu prerano odraslog djeteta: “Prerano odrasti je zločin“ za ljubavlju: „Neki skupljaju sličice, neki poštanske marke, a ja sam skupljao prijatelje… Životni projekt skupljanja prijatelja.“ Kao u kultnoj drami Dušana Kovačevića Sabirni centar u kojoj se mrtvaci vraćaju među žive komični i tragični elementi su neodvojivi, živi i mrtvi su zajedno, tako i Prijatelj odozgor promatra tu gomilu barbara u pripremama za klasični provincijalni sprovod u kojem precjenjuju vlastitu ulogu i zamjenjuje fikciju zbiljom, zamjenjuje životne uloge, život i smrt. Sugestivni su pseudonimi prijatelja Baltazara debelog podbratka, Narcisa control freaka, Lahorka vicomana, filozofa Gabrijela, neuravnoteženog Ljutimira, samodopadnoga Ljubenka, gradske kanalizacije: „Istinski ljudski smrdljivac.“, iluzionista Patrika... Crv zavisti dominira i na besprijekornome sprovodu. „Poluintelekti ruralnoga izgleda.“ Nisu se razvili. Međutim, uz dobroga Karmela: “Za njega ja nikada nisam otišao.“ krug zatvara Eugen: “Eugena je dovoljno čuti. (…) Eugen je lav“. Koliko plastično dočarava karakterne i fizičke osobine svojih likova toliko nadilazi ograničenja vremena i prostora u kojemu se nalaze. Takvi likovi su sveprisutni, svevremenski i utoliko ova knjiga nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala. Priča je dirljiva, bolno iskrena, na momente satirična, na momente detektivska, sa prekrasnim pasažima kao npr. opis susreta sa skitnicom. Skitnica u prolazu: „I poneki smrtnik, kao što sam i sam, što prepoznah sebe u dalekoj budućnosti svojega možebitnog ništavila.“ Sam kraj knjige je rezerviran za duhovnu metamorfozu, za ljubav koja zaklanja sunce.' - kazala je Jelena Bogdanović.

Poslije predstavljanja knjige nazočni su mogli kušati nagrađivano vino Dubrovačku malvasiju Karaman.

MetkovicNET