Sinoć je u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću predstavljenja knjiga Marka Ljubića 'RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI'. Knjigu su predstavili dr. sc. Sanja Bilač, Božidar Lovrić, prof. i autor Marko Ljubić.
Što u uvodniku knjige progovara sam autor, pročitajte u nastavku:
Nisam i ne želim biti odnarođeni elitist
'S obzirom na to da su moji tekstovi, analize i rasudbe koje su pred vama već objavljene Marko Ljubitijekom posljednjih pet godina, većinom na portalima i u internetskim bespućima, nije bila beznačajna dvojba odlučiti se za knjigu. Presudilo je to što većina tekstova nije nikada otisnuta na papiru, te činjenica da mi skoro svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih istupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?
Očito je da mnogi nemaju pristup Internetu, stoga sam prosudio ispravnim, nužnim i opravdanim i tome dijelu mojega naroda ponuditi otisnute tekstove na čitanje, suočavanje i razmišljanje o njihovome sadržaju, a onima koji moje analize redovito prate na portalima, omogućiti cjeloviti uvid u moj autorski rukopis vezan uz rasudbe o hrvatskoj državnosti. U dogovoru s urednikom odlučio sam se u ovoj knjizi za izbor analiza o najužem spektru političkih pitanja državno-političkoga poretka Republike Hrvatske i temeljnih pretpostavki koje u ovome povijesnom trenutku izravno utječu na samu bit hrvatske državnosti.
U suvremenoj poplavi informacija u kojoj se manje-više cijeli javni prostor svodi na bombastičan naslov i nekoliko ZakonitostiUvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.rečenica zabilježaka o događaju, nije mi bio težak zadatak pronaći autentičan model i način obrade tema. Osobito zbog činjenice što sam sve svoje tekstove napisao isključivo samostalnim izborom tema i načina obrade. Imao sam nesputanu autorsku slobodu. Tako sam radio i tako radim sa svim nakladnicima. Drukčije ne znam i ne bih.
Zbog toga sam u svakodnevnim pojavama na hrvatskom, prije svega političkom, javnom prostoru, odlučio pokušati Rasudbepronaći uzroke događaja, makar to na prvi pogled izgledalo kaotičnim, pronaći, dakle, nekakav smisao, zakonitost i zajedničku crtu, te na taj način, rekao bih duboko ispod scene, ponuditi čitatelju modalitet suočavanja s realnim problemima. Uvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.
Bez takvoga pristupa poplava informacija najčešće može poslužiti i služi za manipulaciju i skretanje pozornosti na nebitne stvari, kako bi se društvenim procesima moglo upravljati i cijelo društvo s uključenim ljudskim, pojedinačnim, sudbinama usmjeravati, preusmjeravati, preoblikovati izvan nacionalne kontrole i izvan dometa ljudskoga razbora, te shodno tome i odgovornih odluka.
To je autorski i novinarski teži put.
Za njega sam se, međutim, odlučio. Moj je izbor i obveza otvaranje specifičnih tema na specifičan način, korištenje stečenih ne samo osobnih znanja, nego i znanja tolikih pametnih ljudi, kojih nema u javnosti, a s kojima nikada nisam izgubio kontakt, ni poštovanje prema njima. Bilo bi teško podcjenjivanje hrvatskoga čovjeka bojati se stečene hrvatske kulture, mudrosti i mogućnosti njegove prosudbe. Suvremenoga Hrvata upravo se zbog nametnutoga okvira podcjenjivačke pozicije, nastoji zadržati na banalnim informacijama bez uzroka i bez posljedica, pri čemu se u takvom rasporedu odnosa nužno pojavljuju uvijek isti tumači istina. Na njih su ljudi zbog nedostatka cjelovitih informacija i drukčijega diskursa, prinuđeni pristajati pri svakodnevnom odabiru Politikastava. To je pravac ubijanja ljudske radoznalosti i svođenja čovjeka na potrošača, koji usprkos deklaracijama nema pravo na korištenje svojega razuma i primjenu svoje društvene uljudbe i prosudbene moći i, konačno, ostvarivanje osobnoga kršćanskoga humanizma u svojoj Hrvatskoj.
Duboko se protivim tome i svi moji tekstovi izraz su toga protivljenja, a za afirmaciju izuzetnih vrijednosti hrvatskoga čovjeka. Zato, iako čujem, registriram i poštujem poruke o tome da pokušam prilagoditi tekst „običnom čitatelju“, ni ne pomišljam na to, jer običan hrvatski čitatelj svakodnevno mi pokazuje kako itekako zna „pročitati“ moje tekstove, koliko god i teme i prosudbene zadaće bile izazovne, pa i složene. Konačno, ja ne pristajem na „običnost“ ispod postojeće, stvarne i žive vrlo visoke kulturološke i civilizacijske razine u mome narodu. I to nije fraza, nego duboko uvjerenje i svijest da sam najmudrije poruke i poduke u svome životu susreo u najranijoj mladosti, upravo od osoba koje nisu imale status službenih pismoznanaca i društvenih mudraca. UskličnikTo su moji obični ljudi. Upravo vas koji čitate moje tekstove i ovu knjigu - držim svojim istinskim, vrijednim i trajnim mudracima. Svojim „običnim“ ljudima. Nisam, dakle, elitist, niti to želim postati.
Izborom tema, načinom obrade tema, često iscrpljujuće detaljnim analizama i sveukupnom širinom, svjesno sam se usprotivio proizvodnji čitateljske i rasudbene lijenosti, nametnutoj industrijskoj proizvodnji događaja, koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju uvijek isti, izazivajući tom smjenjivošću i istosti-ne bolju informiranost, kako se deklarira, nego zaborav. Proizvodnja takvih informacija u biti je proizvodnja zaborava. Nametnuta kaotičnost i poplava nebitnih informacija u javnome prostoru opravdava se nedostatkom vremena u svakodnevnim ljudskim borbama za egistenciju, što je samo djelimično točno, ali kao autor ne mogu pristati na taj način uređivanja i stvaranja javnoga diskursa u Hrvatskoj. Vremenom mora upravljati čovjek, a ne postati igračkom u rukama kreatora „duha vremena“, svih i svega, pa i ljudskoga bioritma. Pokušavajući s jedne strane pronaći prostor za svoj način pristupu i svoj izvorni autorski žig, a s druge strane, želeći pokazati da ljudska NovinarstvoNovinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.radoznalost u Hrvatskoj nije umrla, te da ljude može u velikome broju privući i zainteresirati, pa i potaknuti drukčija autorska poruka i način promišljanja, odlučio sam biti upravo ovo što držite u rukama i čitate očima.
Moji tekstovi su moj način promišljanja. I svaka riječ s kojom ćete se susresti u ovoj je knjizi prije svega izraz istinske odgovornosti za javnu riječ upućenu hrvatskom čovjeku. Ponajprije iz svijesti o tome da svjedočimo neprekinutom nizu društvenih i epohalnih razdjelnica, u kojima je svako odustajanje od ozbiljnoga promišljanja Medijiprikriveno prepuštanje nekim drugima svojega prava na vlastito društveno i ljudsko poslanje, onima koji nam ne nude informacije premda se tako predstavljaju, već gotova mišljenja.
Ja se kao osoba i novinski autor duboko protivim tome odustajanju. Novinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.
Ja sam izborom tema, načinom njihove obrade, prije svega i iznad svega nastojao iskazati poštovanje i respekt prema čitatelju. Istodobno i prijezir prema muljanju i nepoštivanju razbora hrvatskoga čovjeka. Ta, čitatelj je čovjek s dostojanstvom, premda najčešće nema privilegij, kao ja i mnogi drugi, govoriti na javnim pozornicama. Veliki broj „običnih“ ljudi, međutim, ima što reći, pa i značajno više od onoga što mi, nazočni u medijima, znamo i možemo, i konačno, hoćemo javno iznijeti.
To, ta pozicija, taj prvilegij, taj Božji dar, što stečenim znanjem ,što osobnom darovitošću, a ponajprije otvorenom mogućnošću sudjelovanja u kreiranju javnih standarda i promicanju autentičnih vrjednota svojega naroda, obvezuju me biti ovakvim kakav jesam, kakav se čitatelju dajem u ovoj knjizi.'
Marko Ljubić