Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika u suorganizaciji s Ograncima Matice hrvatske u Metkoviću i Čitluku, te općinom Orebić organizirali su 18. NERETVANSKI KNJIŽEVNI, ZNANSTVENI I KULTURNI SUSRET posvećen književniku PETARU ŠEGEDINU.

Književno znanstveni skup održan je Gradskom kulturnom središtu Metković a sudjelovali su probrani i istaknuti članovi DHK: profesor emeritus Šimun Musa, akademik, Mostar; Mile Pešorda, akademik, Zagreb; prof. dr. sc. Antun Lučić, književnik Mostar; prof. dr. sc. Marina Kljajo Radić, književnica Mostar; Pero Pavlović, književnik Neum; Ružica Martinović Vlahović, književnica, Slavonski Brod; Hrvoje Barbir Barba, književnik, Ploče; Andrija Stojić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čitluku; Zorana Vekić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću; Anita Martinac, predsjednica Južnohrvatskog ogranka DHK.

Značaj i doprinos Petra Šegedina u hrvatskoj književnosti je nemjerljiv a to su i potvrdila znanstvena djela o kojim se govorilo na skupu. Svi pristigli radovi sudionika ali i drugih članova koji ovaj put nisu mogli nazočiti biti će objavljeni u zborniku koji će se tiskati Južnohrvatski ogranak DHK nakon ovoga skupa.

Svi sudionici na kraju programa dobili su Zahvalnice i Priznanja, a druženje su nastavili u obilasku kulturnih znamenitosti. Narednog dana književnicu su u Orebiću posjetili grob Petra Šegedina na Kapetanskom groblju, pored Franjevačkog samostana Gospe od Anđela, a također posjetili su i grob književnika Frane Vlatkovića, koji je prije par mjeseci sahranjen na istom tom groblju a bio je istaknuti član ogranka.

U Orebiću su književnicu ugošćeni u Pomorskom muzeju i Narodnoj knjižnici Orebić.

Ukratko o književniku Petru Šegedinu:

Hrvatski književnik Petar Šegedin rođen je 8. srpnja 1909. u selu Žrnovo na otoku Korčuli. U Žrnovu završava pet razreda pučke škole, a u gradu Korčuli četiri razreda građanske škole. Učiteljsku školu pohađao je u Dubrovniku, dok je višu pedagošku i Filozofski fakultet pohađao u Zagrebu.

Radio je kao učitelj u Kuli Norinskoj i Račišću. U Zagrebu se uključuje u krug Krležinih suradnika tzv. pečatovaca. Šegedin se prvi put javlja 1939. godine u časopisu Pečat, Odlomkom proze. Tada piše pod pseudonimom Petar Kružić. U poratnom razdoblju djeluje kao društveni radnik i tajnik Matice Hrvatske. Prvi je koji se u Jugoslaviji pobunio i suprotstavio vladajućoj socrealističkoj politici. Svojim referatom O našoj kritici iznosi ideju slobode umjetničkog stvaranja. Kao potpisnik Deklaracije i kao aktivni sudionik »proljeća« proglašen je narodnim neprijateljem.

Spadao je u onu grupu hrvatskih intelektualaca koji su Hrvatsku vidjeli kao slobodnu i demokratsku zemlju. Zbog svog političkog uvjerenja morao je napustit državu. Odlučio se za neku vrstu dobrovoljnog emigrantstva u Austriji i Njemačkoj. Djelovao je kao izrazito plodan pisac pišući romane, novele, eseje i putopise. Pišući pod utjecajem francuskog personalizma, on u svojim djelima provodi tipičnu fenomenološku redukciju, svodeći čovjeka na golo postojanje što prethodi svakome drugom određenju.

Za pojavu Petra Šegedina odmah se vezuju njegova već spomenuta dva najpoznatija romana Djeca Božja i Osamljenici. Osim toga autor je još tri romana; Crni smiješak (1969.), Vjetar (1986.) i Krug što skamenjuje (1988.) Kritika ga je ocijenila umjetnički uspješnijeg kao novelista. Napisao je desetak knjiga novela i pripovijedaka. Većinu njegovih novela karakterizira vrlo sličan aspekt tema i motiva. Najčešće polazi od nekog neočitog svakodnevnog događaja. Ako koristi neke tradicionalne i moderne postavke on tome pridodaje svoje osobitosti. Kao glavna odlika njegova stila izdvaja se defabularizacija. Šegedin je više »situacijski« novelist što znači da opisuje atmosferu, stanja i ugođaj koja opsjedaju njegove junake. Neke od njegovih novela i pripovijedaka su: Mrtvo more, Na istom putu, Orfej u maloj bašti i Sveti vrag.

Kritičari navode da njegovo životno djelo možemo pratiti od egzistencijalističke poetike sabrane u djelima Djeca božja, Osamljenici i Crni smiješak, obračuna sa socrealističkom estetikom, estetičkim i književnokritičkim tekstovima, putopisima, novelističkim radom do političkog obračuna s totalitarizmom.

Kao pisac postavlja si cilj: misao i osmišljavanje. Piše kao autentični istraživač čovjekovih putova kroz život. Uvijek je temeljit te pripada manjoj skupini književnika koji zaista stvaraju i izražavaju misli.

Umire 1. rujna 1998. godine u Zagrebu. Sahranjen je u Orebiću na Kapetanskom groblju uz Franjevački samostan Gospe od Anđela.

MetkovicNET