U sklopu obilježavanja MEĐUNARODNOG  DANA MUZEJA , kojem je tema : Moć muzeja  (The Power of Museums), najavljujemo izložbu Antonije Gospić  'Pazi Staklo / Fragile' koja će se održati u Prirodoslovnom muzeju Metković. Otvorenje je 14. svibnja /subota u 11 sati , a izložba ostaje otvorena do 11. lipnja .

Kontaktirali smo zadarsku umjetnicu i staklopuhačicu Antoniju Gospić čiji će radovi bit će predstavljeni u Prirodoslovnom muzeju u Metkoviću.

Možete li nam reći nešto o sebi?

Već više od 12 godina radim u Muzeju antičkog stakla u Zadru kao staoklopuhačica te uz nakit i minijaturne replike antičkih bočica, izrađujem i ukrasne i uporabne predmete u tehnici fuzije stakla.

U svom kućnom studiju stvaram uglavnom suvremeni nakit, koristeći umjetničko i industrijsko staklo, kao i druge materijale poput metala i gume. Uglavnom je riječ o unikatnim komadima, ili maloj seriji.

Staklo topim uz pomoć plamenika na temperaturi od oko 1000 stupnjeva Celzijevih, a nakon izrade, iznimno je bitan i proces hlađenja staklenih predmeta, koji se stavljaju u peć zagrijanu na 500 stupnjeva Celzijevih i sporo hlade minimalno 12 sati.

Što metkovska publika može očekivati na izložbi?

U međunarodnoj godini stakla 2022. iznimna mi je čast predstaviti komade potpuno izrađene od otpadnog recikliranog stakla (razbijene boce, čaše, posuđe, prozorsko staklo). Naslov izložbe je 'Pazi Staklo / Fragile' – uobičajen natpis na pošiljkama koje sadrže lomljive staklene predmete, a prijevod istog 'upozorenja' na engleskom je 'fragile', što se doslovno prevodi kao 'krhko'. U ovoj priči povlačim paralelu između stakla, prirodnog svijeta oko nas i čovjeka samog – snaga, ljepota, kompleksnost i naposlijetku krhkost.

Gdje pronalazite inspiraciju za svoje  radove?

U prirodi prije svega, u organskim oblicima i uzorcima, ali i u sebi i svojim emocijama.

STAKLO KAO POKRETAČ PROMJENE

Imala sam priliku i zadovoljstvo pratiti rad Antonije Gospić od njezinog upoznavanja sa staklom kao umjetničkim materijalom, ushitom prvih uspjelih radova, traženjem sebe i edukacijom u novim tehnikama, do suverenog vladanja s radom na plameniku. Muzej antičkog stakla u Zadru bio je pokretač sad već ozbiljne vještine  Antonije Gospić te poveznica između izrade replika antičkih predmeta iz stalnog postava Muzeja, umjetničkog poriva da ih interpretira na suvremen način te sasvim jednog drugačijeg umjetničkog izražaja kojeg stvara u svom studiju. 

Muzej antičkog stakla u Zadru otvoren je prije 13 godina, Antonija Gospić se uskoro po otvorenju pridružila entuzijastičnom mladom timu koji je bio u procesu razvijanja muzejskih radionica stakla. Uz radionicu puhanja stakla iz peći, Antonija je započela usavršavati tehniku izrade staklenih perli na plamenicima. Taj početni, jako opipljivi entuzijazam, otkrivanje materijala, stvaranje forme, kroćenje vatre i užarene staklene mase toliko su bili jaki da su umjetnicu trajno stopili sa staklom, odredili njezin identitet i umjetnički put.

Repliciranje antičkih nakitnih predmeta, staklenih perli u niskama ogrlica i narukvica, prstenja, minijaturnih recipijenata iz grobova antičkog Iadera neizbježno su doveli, uz nadogradnju i usavršavanje raznih tehnika, do jednog prirodnog pomaka, u kojem umjetnik prelazi barijeru repliciranja i uz puno poštovanje prema naslijeđu u kojem se formirao, pronalazi svoj stakleni put i ne zatomljuje umjetnički poriv, već ga u punoj snazi pušta van.

Antonija Gospić u svom studiju eksperimentira, dozvoljava staklenoj masi da je vodi, ali ju i kroti, oblikuje, sljedeći svoju viziju umjetnosti i to prvenstveno kroz nakit. Nakit je sam po sebi u svojoj suštini dekorativan, ali od početaka ljudskog ukrašavanja u nakitu se krije simbolika. Nakit Antonije Gospić ima snažnu energiju. Neovisno radi li se o uistinu velikim komadima ili nešto diskretnijim prozračnijim, nakit je to koji se primijeti i koji je gotovo oslonac osobi koja ga izabere nositi. Staklo kao materijal nam je izuzetno blisko, nešto što je stalno uz nas, ali kada kroz nakit postane dio nas, emitira začudnu energiju. Taj nakit daje sigurnost onima kojima ga nose, bilo da se žele istaknuti, možda poslati poruku, ali i samo se zaigrati i dati sebi neku sasvim drugu ulogu.

Ovaj ciklus staklenog nakita i skulptura izrađenih puhanjem stakla na plameniku i tehnikom staklene fuzije umjetnica temelji na ideji samoodrživosti i recikliranja. Sekundarno koristeći prozorsko float staklo te ambalažno staklo Antonija Gospić svojom umjetničkom vještinom pokazuje svu snagu koncepta recikliranja, danas aktualnog više nego ikada, promovirajući i održivu umjetnost kroz idealan materijal za sekundarnu uporabu – staklo. Staklo je materijal koji je u potpunosti iskoristiv za recikliranje i u tom procesu se ne gubi niti jedan njegov dio. Umjetnica u sinergiji vatre sa svojim umjetničkom idejom, tali staklo na plameniku ispuhujući i oblikujući predmete, koje kreira u nakitne predmete, ali i skulpture. U ovom ciklusu to su sukladno konceptu samoodrživosti i brige za prirodu organski oblici. To su velike puhane perle, stakleni oblutci koji kao da su oblikovani snagom prirode. Ogrlice su to, koje kao da možete samo podići iz šaša močvare i u trenutku osjetiti i miris i povjetarac, pa čak i šum neke riječne vile ili sirene koja čuva kakvu podmorsku špilju. Privjesci, naušnice, prstenje daju energiju lopoča i vilinih konjica, druge perle pak u transparentnosti stakla nose pokret pješčane plaže i ples tisuća ribica. Nakit je to koji kada se nosi privlači neki smiraj, nešto arhetipsko, moćno i jednostavno, prirodno. U istoj energiji ova umjetnica stvara skulpture u tehnici fuzije, sljedeći ideju prirode, organskih oblika, umjetnosti koja usporava vrijeme i promatrača instinktivno navodi da zastane, razmisli o trenutku, ali ne nužno o prirodi i okolišu, nego o sebi. Navodi ga da razmisli koliko obraća pozornost na umjetnost koja ga podsjeća na nešto blisko i poznato, ali ne i na sam okoliš i koncept očuvanja prirode. Antonija Gospić kombinira kamen sa staklom stvarajući skulpture koje predstavljaju trenutak zaustavljen u staklu. Trenutak je to gibanja vlasulje u moru ili poljskog cvijeća, skulpture su to pune ljepote, pune mirisa kojeg instinktivno osjećamo, kojeg zamišljamo. Boje i organski oblici puhanog recikliranog stakla nose jaku kontemplativnu notu, pojačavajući bliskost s konceptom samoodržive umjetnosti. Privilegija je kada se tim dahom prirode možemo lako zaogrnuti, noseći stakleni nakit ove umjetnice, puneći velike staklene perle svojom vlastitom energijom, a znajući da je neka od njih nekad bila dijelom nekog prozora, ispunjenog nečijom čežnjom, poneka dijelom šampanjske boce koja se razbila u krhotine od prevelike sreće. Najvažnije od svega je upravo to čudesno staklo, koje je jedno od prvih tvorevina ljudskog genija, staklo koje je tisućama godina tu i spremno je za stvaranje novih uspomena uvijek iz početka.

Jadranka Belevski

(dipl. povjesničarka umjetnosti, dipl. arheologinja, viša kustosica dokumentaristica Muzeja antičkog stakla u Zadru, voditeljica Zbirke donacija suvremenog umjetničkog stakla)

Nino Erceg