Na blagdan Blagovijesti 25. ožujka 2021. u 89. godini života u splitskoj bolnici umro je dr. sc. Ivan Jurić, hrvatski povijesnik i prosvjetni djelatnik. U poslijednje vrijeme živio je sa suprugom u jednom staračkom domu na kraju grada Ljubuškog. Znači u nekoj vrsti egzila. Osoblje doma se je kvalitetno brinulo o njima.
Do zadnjeg trenutka se bavio neretvanskim povijesnim temama. Naglasak je bio na zaslužnim Metkovcima. Veselio se je Znanstvenom skupu o don Radi Jerkoviću ove godine. Aktivno je pripremao svoje izlaganje. Međutim dogodilo se je što se dogodilo. Nema ga više među nama. Imali smo više planova. Posebice se to odnosi na povijest sela Momići, koje je dalo više visoko obrazovanih ljudi i pet doktora znanosti. O povijesti toga mjesta skupili smo dosta građe. Sigurno će se to naći u jednoj budućoj monografiji.
Prisjetimo se. Neretvanski učitelj, nastavnik, profesor, magister znanosti, doktor humanističkih znanosti Ivan Jurić učinio je iznimno mnogo u obrazovanju mladih neretvanskih ljudi. Ostavio je dubok trag u istraživanju i predstavljanju ukupne zavičajne povijesne i kulturne baštine neretvanskog ozemlja. Ubraja se u značajnije pisce zavičajne povijesti u Hrvatskoj. Najviše se je obrazovao izvan rodne Neretve, saživljen s njezinom prošlosti i sadašnjosti, uzdajući se u njezinu ostvarivu budućnost, unatoč nizu kontradiktornosti u njezinu razvitku.
Rodio se je 22. listopada 1932. u Momićima, u neposrednoj blizini Metkovića. Obrazovanje je započeo u rodnom selu, dok je nižu realnu gimanziju pohađao u Metkoviću. Učiteljsku školu započeo je u Imotskom, nastavio i završio 1952. godine u Kninu. Rado se sijećao tih učeničkih kninskih dana. Napose je ponosan na činjenicu da je bio u istom razredu s današnjim akademikom, velikim hrvatskim piscem Ivanom Aralicom. Nakon završene navedene učiteljske škole učiteljovao je u nekoliko osnovih škola u okolici Metkovića. Prvo radno mjesto bilo mu je u selu Vidu. Bio je i prvi dirketor Osmogodišnje škole u Kuli Norinskoj (1957.) i na tom mjestu uspješno djelovao do 1963. godine.
Poslije je nastavio školovanje uz rad. Tako je 1962. diplomirao povijest i zemljopis na Višoj pedagoškoj akademiji u Splitu. Doskora je započeo i poslije dugo predavao povijest u srednjim školama u Metkoviću. Međutim i dalje se obrazovao. Tako je na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao povijest i pedagogiju. Nije stao na tomu nego je na istom Fakultetu nastavio poslijediplomski studij, pa magistrirao 1982. s temom „Uloga trgovine u razvoju luke i trgovišta Metković 1850.-1918.“ Iako u podmaklim godinama 6. srpnja 2004. na zadarskom Fakultetu obranio je doktorski rad s naslovom „Donjoneretvanski kraj između dva svjetska rata (1918.-1941.)“. Nevjerojatna je to upornost, marljivost i prije svega ljubav za povijesnu znanost. Najvećim dijelom je tu uradio u svojem, po njegovoj mjeri, „uređenom“ uredu, punom knjiga, fotografija i drugih zapisa o Metkoviću i neretvanskom kraju.
Motivirajuće je djelovao na svoje učenike, tako da je njih više upisalo studij povijesti, napose na Filozofskim fakultetima u Zadru i Zagrebu. Mnogi od njih su poslije postali uspješni profesori povijesti, a neki stručni i znanstveni djelatnici. Učenici ga pamte kao izvrsnoga predavača, koji je posvećivao pozornost i terenskoj nastavi pa je učenike često vodio, primjerice u Naronu, Split, Trogir, Solin, Šibenik, a svake godine u Zadar i Nin. Nakon četrdesetgodišjeg rada u nastavi umirovljen je 1. rujna 1993.
Stalne su njegove i neraskidive sveze s Zadrom očitovane velikom ljubavi prema tom Gradu. Istraživao je i radio u Državnom arhivu i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, ali i u Državnom arhivu u Dubrovniku i Znanstvenoj knjižnici u Splitu. I sin Trpimir mu je na zadarskom Filozofskom fakultetu završio studij psihologije i poslije se oženio Zadrankom Katarinom.
Kćer Zrinka diplomirani inženjer arhitekture zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Splitu.
Valja spomenuti da je član Matice hrvatske u Zagrebu od 1957. Jedan je od pokretača osnivanja Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću i njezin prvi predsjednik 1970.-1971. godine. Nakon zabrane djelovanja Matice hrvatske našao se na meti ondašnjih društveno-političkih organizacija u Metkoviću, ali i u drugim mjestima neretvanskoga kraja. Matičari u Metkoviću su postali najveći neprijatelji tadašnje vladajuće vrhuške u tom gradu. Ipak u tom teškom vremenu, ali i poslije posjećivali su ga mnogi poznati znanstvenici, lječnici, slikari, pisci, posebice pjesnici i drugi. Bio im je poželjnim domaćinom u svom domu sa suprugom Nedom.
Bavio se je raznim temama i novije hrvatske povijesti u Donjoneretvanskom kraju. To je rezultiralo mnogim značajnim stručnim i znanstvenim radovima, brojnim knjigama (više od njih trideset). Nekoliko novih je spremno za tisak. Valjda će i one ugledati svjetlo dana.
Surađivao je u brojnim časopisima i novinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Spominjemo samo neke: Hrvatski neretvanski zbornik, Hrvatska obzorja, Hrvatski narodni godišnjak, Motrišta, Most, Povijest športa, Vjesnik, Dubrovački vjesnik, Ratni Neretvanski vjesnik, Cvitak i dr.
Zapamćen je i zapažen katalog izložbe „Prošlost Metkovića od najstarijih vremena do danas“ (1984.). Nabrojimo neke od knjiga: Donjoneretvanski kraj (Metković, Ploče, Vrgorac), priručnik za učenike osnovne škole (1988.), Spomendani iz prošlosti Donjoneretvanskoga kraja (1996.), Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918-1945. (1997.), Razvoj stručnog školstva u Metkoviću 1948.-1998. (1998.), Gospodarski razvoj luke i trgovišta Metković 1850.-1918. (2000.), Kulturom protiv rata, zbivanja u kulturi u Donjoneretvanskom kraju tijekom Domovinskoga rata (2001.), Građanska škola u Metkoviću 1924.-1944. (2005.), Osnivanje i djelovanje HSS-a u Donjoneretvanskoga kraja (2005.), Franz Ferdinand (2006.), Etnografska zbirka delte Neretve (2006.), Kazališni život u Metkoviću 1875.-2008, (2008.), Srajevska trgadija Sofije i Ferdinanda (2010.), Pisma misionara Ante Gabrića rodbini u Metkoviću (2015.), Humanitarni rad u Donjem Poneretavlju i dr. Kad smo kod navođenja naslova više knjiga spominjem slijedeće: Knjigu Gradska glazba u Metkoviću 1886.-1986, poradi svojih političkih „grijeha“ nije smio niti potpisati (1986.), unatoč svom velikom trudu i zalaganju u istraživanjima i pripremi iste. Danas nam se to čini nezamislivim i malo vjerojatnim.
Za uspjehe u nastavničkom i stručno-znanstvenom radu dobio je Nagradu Grada Metkovića za iznimna postignuća u proteklom razdoblju za godinu 1994., Nagradu županije Dubrovačko-neretvanske za promicanje Županije u zemlji i svijetu za godinu 1995. i Državnu godišnju nagradu Ivan Filipović za promicanje pedagoške teorije i prakse za godinu 1996. Godine 2014. dodjeljena mu je Nagrada za životno djelo Grada Metkovića.
Ne smijemo zaboraviti spomenuti da je Ivan Jurić bio dragovoljac hrvatskoga obrambenoga Domovinskoga rata i pričuvni časnik Hrvatske vojske (25. kolovoza 1991. do 16. lipnja 1992). Obnašao je visoku vojnu dužnost u 116. brigade Hrvatske vojske. Bio je i glavni i odgovorni urednik Ratnog Neretvanskoga vjesnika, glasila obrane Općine Metković i Biltena 116. brigade HV. Za ta glasila napisao je mnogo prinosa. Dobitnik je Spomenice Domovinskoga rata 1990/1991. i odličja Red hrvatskoga trolista. Bio je član Hrvatskoga žrtvoslovnog društva.
Zaključno možemo istaknuti da je dr. sc. Ivan Jurić ima značajno mjesto u ukupnom kulturnom i prosvjetnom životu Grada Metkovića, neretvanskom kraju i znatno šire Neka mu je laka neretvanska i hrvatska zemlja. Uskoro će počivati na Sv. Ivanu u Metkoviću s pogledom na svoje ljubljene Momiće.
Dr. sc. Radomir Jurić
MetkovicNET
