Na Dušni dan 1991. godine, dok su stanovnici doline Neretve obilazili grobove i palili svijeće za svoje pokojnike, četiri hrabra srca – Ante Rebac, Ante Kuran, Stipe Buljubašić i Ante Babić – izgubila su svoje živote u akciji izviđanja na južnom bojištu Republike Hrvatske, nedaleko od granice s Hercegovinom, u blizini sela Drijen. Tog kobnog jutra Renault 4 u kojem se vozila hrabra četvorka raketirao je avion JNA. Tragična vijest u trenutku je odjeknula dolinom i zauvijek promijenila živote mnogih, a njihova žrtva ostavila je neizbrisiv trag u srcima onih koji su ih poznavali i voljeli.
Prva trojica bili su pripadnici 1. bojne 116. brigade i prve žrtve Domovinskog rata s područja doline Neretve, dok je Ante Babić, pripadnik satnije Gradac, bio jedan od prvih poginulih hercegovačkih branitelja.
Ante Rebac, rođen 15. travnja 1947. u Metkoviću u kojem je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studij geodezije u Sarajevu, bio je čovjek pun života. Kao direktor Ureda za katastar i geodetske poslove, bio je omiljen među kolegama, a osim posla kojem je bio posvećen i predan volio je – nogomet, šah i ribarenje. Ipak, najviše od svega volio je svoju obitelj – suprugu Živku i njihovu djecu Ivu, Jelenu, Anu i Matu. U hrvatsku vojsku je pristupio 1. srpnja 1991, a četiri mjeseca kasnije u 44. godini život je, zajedno sa svojim suborcima, dao za domovinu te ostavio nenadoknadivu i nezamjenjivu prazninu u životima svih koji su ga poznavali. Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, dobio je Spomenicu Domovinskoga rata 1990. – 1992. te čin pukovnika. Pokopan je na Gradskome groblju sv. Ivana Nepomuka u Metkoviću.
Ante Kuran, rođen je 28. siječnja 1950. u zaseoku Brečići pokraj Metkovića, u kojem je pohađao osnovnu školu dok je srednju građevinsku završio u Mostaru. Rat je dočekao kao zaposlenik Dubrovnik cesta, na poziciji voditelja službe za tehničku pripremu i podršku na području od Gradca do Neuma. Hrvatskoj vojsci pridružio se na samom početku rata, hrabro i odlučno u srpnju 1991. Njegova smrt nije bila samo gubitak za obitelj, voljenu suprugu Matildu i djecu, Perinu, Ivanu i Tonija, već i za cijelu zajednicu koja je cijenila njegovu predanost i ljudskost. Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, dobio je Spomenicu Domovinskoga rata 1990. – 1992. te čin pukovnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Kobiljači, a njegova dobrota i čestitost ostat će uvijek upamćena među svima koji su ga poznavali.
Stipe Buljubašić, rođen 1. svibnja 1957., u Brečićima pokraj Metkovića srednju školu pohađao je u Metkoviću, a višu građevinsku u Sarajevu. Radio je kao građevinski inženjer u GP Beton u Metkoviću. I on je, kao i njegovi kolege suborci, vođen hrabrošću i odlučnošću da obrani svoje, pristupio Hrvatskoj vojsci odmah na početku srbočetničke agresije na Hrvatsku.
Njegovom tragičnom smrću u tuzi i boli ostali su supruga Milena i djeca Ante, Maja i Danijela. No, njegovo ime ostalo je zauvijek upisano u srcima onih koji su ga voljeli, a njegov duh će živjeti kroz priče njegove djece i unuka.
Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskoga rata 1990. – 1992. te je dobio čin satnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Kobiljači.
Ante Babić, najmlađi među njima, rođen je 22. lipnja 1959. godine, bio je elektrotehničar zaposlen u Elektro Neumu. Nije bio oženjen, ali njegova prisutnost u životima prijatelja bila je neprocjenjiva. Hrabrost i odvažnost u borbi za slobodu nisu bili samo osobni Babićev izbor, već čin odanosti prema domovini i narodu. Njegova smrt, kao i smrt njegovih prijatelja, ostavila je prazninu koja se teško može popuniti.
Na mjestu pogibije četvorice junaka podignut je spomenik i zasađena četiri čempresa – u znak sjećanja na heroje, Oni su simbol hrabrosti, odanosti i ljubavi prema domovini. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Ona je postala temelj na kojem se gradi sloboda i mir. Sjećanje na njih nosimo u srcu, a njihova priča ostaje podsjetnik na snagu ljudske hrabrosti i solidarnosti.
Svake godine, na obljetnicu pogibije njihove mnogobrojne obitelji odlaze na mjesto tragičnog stradanja. U tim trenucima, dok se molitve izgovaraju, dok se sjećanja dijele, njihova prisutnost osjeća se snažno. Ante Rebac, Ante Kuran, Stipe Buljubašić i Ante Babić nisu samo imena na spomeniku. Oni su simboli borbe, snage, nade i ljubavi koja nikada ne umire. Njihova hrabrost u najtežim vremenima ostaje nadahnuće za sve nas, a njihova žrtva bit će vječno urezana u povijest hrvatskog naroda. U našim srcima žive vječno, ne samo kao heroji, već i kao voljeni prijatelji, očevi i braća, čije će nasljeđe trajati dokle god budemo spremni sjećati se i odavati počast onima koji su dali svoje živote za našu slobodu.
