Pomor plemenite periske na ušću Neretve potaknuo nas je potražiti odgovore. Za MetkovicNET o stanju plemenite periske odgovore nam daje Petar Crnčan, mag.biol.exp., kustos Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu i suradnik Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću .
Plemenita periska (Pinna nobilis) najveći je školjkaš Sredozemnog mora za koje je i endemična jer ne dolazi u drugim morima. Ovaj školjkaš naraste do 120 cm duljine i živi djelomično ukopan u morsko dno. Hrani se filtriranjem velikih količina morske vode iz koje izdvaja planktonske mikroorganizme te tako čini more bistrijim i prozirnijim. Radi takvog načina života prisutnost periske osobito pogoduje zajednicama morskih trava (Posidonia i ostale) jer one uslijed povećane prozirnosti vode i manjeg taloženja čestica na svoje listove mogu bolje provoditi proces fotosinteze, radi čega se razvijaju bujne i guste livade morskih trava. U takvim livadama kasnije mlade jedinke periske pronalaze svoje stanište te se tako nastavlja krug međusobnog „pomaganja“ ovih dviju vrsta. Dodatna dobrobit postojana periske u morskim staništima je što njena ljuštura, koja može postići impozantnu veličinu, predstavlja na pješčanim morskim dnima čvrstu podlogu za naseljavanje mnogih vrsta beskralježnjaka kojih inače na takvom dnu ne bi bilo. Periski takvi beskralježnjaci ne smetaju, dok je njima periska vrlo dragocjena podloga koja povećava raznolikost vrsta na nekom području. Upravo je raznolikost vrsta najbolje mjerilo zdravlja nekog staništa.
Ljudi koriste periske od prapovijesti, prvenstveno kao izvor hrane, a kasnije i kao sirovinu za proizvodnju skupocjene tkanine izrađene od čvrstih i izdržljivih bisusnih niti kojima se periska pričvršćuje za dno. Ovakva je tkanina zbog svoje boje, rijetkosti i skupocjenosti vjerojatno poslužila kao osnova za nastanak starogrčke legende o zlatnom runu. Od početka 20. stoljeća vještina izrade takve tkanine se postupno gubi, dok istovremeno periski počinje prijetiti druga opasnost. Naime nastankom i razvijanjem turizma kao djelatnosti počelo se sve više izlovljavati perisku kako bi njena ljuštura radi svoje veličine i atraktivnosti poslužila kao suvenir. Prekomjerni izlov i uništavanje populacije periski bili su olakšani činjenicom da ona živi u relativno plitkom moru i dosta blizu obale te je tako dostupna i ljudima koji nisu iskusni ronioci. Značajan pad brojnosti periske doveo je u drugoj polovici 20. stoljeća do njene zakonske zaštite, što je u narednim desetljećima pogodovalo oporavku opustošenih populacija i povratku periske na lokacije s kojih je ranije potpuno nestala. Ovaj proces bio je spor i dugotrajan ali početak 21. stoljeća dočekali smo s periskom koja više nije bila toliko rijetka i malobrojna kao prije.
I taman kada se učinilo da stvari za perisku idu nabolje, i da su prognoze njene budućnosti više nego optimistične, dolazi nova opasnost s kojom se ni periska, ni ljudi koji se bave njenom zaštitom nisu ranije susreli. Naime, prije nekoliko godina u španjolskom dijelu Sredozemnog mora dolazi do pojave masovnog pomora plemenite periske za koji se kasnije ustanovilo da je uzrokovan zajedničkim napadom parazitskog mikroorganizma i osobito invazivne bakterije uvezenima iz drugih dijelova svijeta. Periske za ovaj napad nisu imale nikakvu obranu te je u kratkom vremenu došlo do masovnih pomora pri kojima bi došlo ili do njihova potpunog nestanka na zahvaćenom području, ili bi preostali tek rijetki i malobrojni primjerci. Bolest se kao kuga nastavila širiti Sredozemljem i za samo 3 godine stigla je i u Jadransko more. Danas je već prešla liniju Zadra i nastavila se širiti prema krajnjem sjeveru Jadrana te se može pouzdano pretpostaviti da će do kraja ovog ljeta zahvaćeno biti cijelo Jadransko more, a do kraja iduće godine i svi preostali dijelovi Sredozemnog mora. Iako ova bolest još uvijek nije u potpunosti istražena i nisu poznati svi čimbenici koji dovode do njenog tako brzog širenja, zbog razmjera uništenja koje za sobom ostavlja teško ju je usporediti čak i s nekim od najgorih zaraza koje pogađaju ljude.
S obzirom na sve učestalija bilježenja pojave masovnog pomora i činjenicu da se pomor pojavio uz južni dio poluotoka Pelješca, u kolovozu 2019. godine obavljeno je detaljnije istraživanje populacije plemenite periske na lokalitetu Sedla kod ušća Neretve. Istraživanje se odvilo u sklopu projekta prikupljanja materijala za izradu novoosnovane Malakološke zbirke Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću, a lokacija je odabrana jer je na njoj prethodne godine pronađena značajnija populacija periske. U 6 dana terenskih istraživanja pregledano je veliko područje te su zabilježene 1343 žive jedinke i 86 relativno nedavno uginulih jedinki. Na njihovo nedavno uginuće ukazivala je odsutnost ikakvog obraštaja u unutrašnjosti ljuštura. Organizmi koji stvaraju takav obraštaj naseljavaju se već u roku od jednog do dva tjedna nakon što ljuštura postane prazna. Kako unutar ljuštura tih uginulih jedinki nije preostalo nikakvog tkiva, nije se moglo zaključiti da se radi o ikakvoj infekciji. Nedostatak pouzdanih tragova i nizak udio uginulih jedinki u ukupnom broju zabilježenih primjeraka ukazivali su da se vjerojatno radi o prirodnom odumiranju ili djelovanju predatora koji se periskom hrane. Tome u prilog govori i činjenica da najveći udio među uginulim jedinkama (71 od 86 jedinki) imaju primjerci duljine od 20 do 30 cm jer pomor uzrokovan infekcijom nije toliko dobno selektivan. Pregledom populacije periske pronađeno je još i više stotina praznih ljuštura za koje se pouzdano moglo ustvrditi da su uginule dosta ranije, neke i prije više godina, pa takvi primjerci nisu posebno proučavani.
Pregled populacije periske kod ušća Neretve proveden u kolovozu pokazao je da tada ondje još uvijek nije bilo zaraze. Prebrojavanjem jedinki ustanovilo se da se radi o velikoj i zdravoj populaciji. U prilog njenom zdravlju govori i dobra zastupljenost jedinki razne dobi i veličine. Ovakva populacija razvila se zbog obilja planktonskih mikroorganizama kojima se periske hrane. Plankton na istraživanom lokalitetu buja zbog stalnog dotoka hranjivih tvari s područja doline Neretve ali i iz susjedne Bosne i Hercegovine, bilo kao posljedica intenzivne poljoprivrede ili ispuštanja otpadnih voda. Hrane za periske ovdje ima toliko da je zabilježeno i gotovo 200 jedinki koje su uspjele dulje vrijeme preživjeti čak i nakon što su ih valovi prilikom nevremena istrgnuli iz sedimenta. Ovakve „ležeće“ periske strujanje vode često premješta po plićacima a zabilježeni su čak i slučajevi da se prilikom oseke nađu izvan mora. Pokazalo se ipak da su sposobne čak i prilikom velikih vrućina kakve vladaju u kolovozu, preživjeti na pijesku do iduće plime. Prilikom istraživanja smo svakodnevno periske pronađene izvan mora premještali u vodu dubine od 2 do 3 metra, gdje bi se one već nakon desetak minuta ponovno aktivirale i počele filtrirati vodu.
Zbog veličine i zdravlja istražene populacije plemenite periske te smještaja lokaliteta na kojemu se ona nalazi, duboko iza poluotoka Pelješca, postojali su dobri izgledi da ona ovdje ostane pošteđena pomora koji je samo 3 mjeseca ranije zabilježen s vanjske strane Pelješca. Ova populacija mogla je poslužiti kao ishodište za ponovno naseljavanje onih područja koja bi bila opustošena daljnjim širenjem bolesti. Razočaranje je nastalo kada je nedavno i na ušću Neretve zabilježen masovni pomor velikih razmjera. Ovaj pomor pokazao je da je vjerojatnost da periska opstane u pojedinim izoliranim uvalama značajno manja nego što se ranije pretpostavljalo i da periski više ne prijeti veliko smanjenje brojnosti i rasprostranjenosti nego i najcrnji mogući scenarij – izumiranje. Radi toga je od najveće važnosti poduzeti sve što se može kako bi se preživjeli primjerci iz što više različitih populacija sačuvali u umjetnom uzgoju za budući povratak u prirodu, jednom kada i ako se ova bolest prirodno povuče. Posebnu pozornost treba posvetiti jedinkama koje su na opustošenim područjima uspjele preživjeti, jer postoji mogućnost da se u njih razvila otpornost na uzročnike pomora. Također, preživjele jedinke, same i udaljene jedne od drugih, neće imati osobito velikih izgleda ponovno izgraditi zdrave i stabilne populacije. Radi toga smo dužni pomoći ovoj vrsti da opstane, jer kad već ne možemo ništa poduzeti da se bolest spriječi ili barem zaustavi, moramo već sada početi djelovati u smjeru osiguravanja opstanka plemenite periske. Ne zato što je periska zanimljiv ili lijep školjkaš, nego zato što ona ima vrlo veliku važnost u prirodnim ekosustavima. Njenim nestankom došlo bi do značajnih poremećaja u morskim zajednicama, te bi bilo potrebno dulje vremensko razdoblje kako bi se situacija sama od sebe vratila u ravnotežu. Cijeli proces spašavanja periske zahtjeva puno rada, mnoga istraživanja i ne mala financijska sredstva, ali vremena je sve manje, bolest se sve brže širi prema posljednjim zdravim populacijama i ako djelovanje izostane ovaj simbol Mediterana biti će moguće vidjeti samo u ponekom akvariju i u muzejima.
Petar Crnčan, mag.biol.exp
MetkovicNET
