“Živjela je kao što je i voljela – bez granica, s otvorenim srcem i beskrajnom radoznalošću za svijetom.”
U tišini i dubokom poštovanju, Metković i njena šira obitelj s nježnošću se opraštaju od Nataše Medović Gustini , koja nas je napustila 11. travnja 2025. u Vicenzi, Italija. Bila je najstarija Metkovka, žena čija je životna priča, isprepletena ljubavlju, umjetnošću i kulturom, obilježila ne samo njen rodni kraj, već i srca onih onih koji su imali čast poznavati je. Natašin život bio je poput rijeke Neretve – dubok, miran, ali uvijek u pokretu, spajajući obale različitih svjetova.
Korijeni u Metkoviću, duša u Crkvicama
Rođena je 29.11.1924. godine.u Metkoviću, u uglednoj obitelji Antuna Medovića, direktora podružnice Ljubljanske banke i velikog dobrotvora neretvanskih seljaka, Nataša je svoje djetinjstvo proživjela u zagrljaju jednostavnosti i zajedništva. Rani dani u Metkoviću, a kasnije u Crkvicama na Pelješcu, u kući koju je sagradio očev stric, znameniti hrvatski slikar Celestin Medović , oblikovali su njen svjetonazor. U maloj uvali, okruženoj šumom i morem, svjetlost petrolejke zamjenjivala je struju, gustjerna hladnjaka, a riba se dijelila s radošću. Novine? One su služile tek kao omot za svježi ulov. Tu je Nataša naučila da pravo bogatstvo leži u zajedništvu, prirodi i tišini koja govori glasnije od riječi.
Putovanja kroz vrijeme i prostore
Natašin život bio je most između svjetova. Školovala se u Krku i Splitu, ali se uvijek vraćala u osamu Crkvice, gdje je priroda bila njen učitelj. Kasnije se nastanila u Vicenzi, gradu raskošne kulturne baštine, gdje je zajedno sa suprugom, strastvenim ljubiteljem hrvatske književnosti, gradila veze između hrvatske i talijanske kulture. Njihov dom bio je utočište hrvatskog jezika, knjiga i toplih razgovora – mjesto gdje su se tradicija i svjetski duh stapali u harmoniju. Nataša nije samo živjela između dva svijeta; ona ih je ujedinila.
Imena kao priče, nasljeđe kao umjetnost
Natašino ime, nadahnuto Tolstojevim Ratom i mirom , bilo je samo početak obiteljske priče ispisane ljubavi prema prirodi i umjetnosti. Svojoj kćeri Taigi podarila je ime po beskrajnim sibirskim šumama, simbol slobode i snage. Sin Igor , rođen u Firenci, krenuo je majčinim stopama, posvetivši se umjetnosti. Završivši Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji s tezom o svom pretku Celestinu Medoviću, Igor je postao član HDLU-a Istre i Zagreba, noseći obiteljsko nasljeđe u novo doba. Čak i Natašina unuka, Tundra , nosi ime koje odjekuje obiteljskom povezanošću s prirodom – prostranstvima leda i vjetra, slobode i čistoće.
Živa kronika svoga doba
Nataša Medović Gustini bila je više od pojedinca – bila je živa kronika koja je u sebi nosila sjećanja na Metković i Pelješac, šarm Vicenze, ali i daleke horizonte od Atene do Sankt Peterburga. Njezin život bio je svjedočanstvo da pravo bogatstvo nije u materijalnom, već u iskustvima, ljubavi i kulturnoj razmjeni. Njen osmijeh bio je poziv na radost, njene riječi najviše prema razumijevanju, a njena snaga inspiracija svima koji su je poznavali.
Poruka koja traje
Nataša nas je naučila da život nije u posjedovanju, već u dijeljenju – priča, ribe, ljubav. Njen glas i dalje šapuće u obiteljskim pričama, u šumi valova Pelješca, u kamenim ulicama Vicenze: „Putujte, upoznajte, volite – jer to su uspomene koje nikad ne blijede.“
Neka joj je more vječno mirno, nebo beskrajno plavo, a zemlja laka. Nataša nije otišla – ona je samo krenula na novo putovanje, ostavljajući nam svjetlost svoje duše.
Piše: Nino Erceg
Posebna zahvala Mariju Talajiću i Miji Igoru Ostojiću na dragocjenim informacijama i fotografijama koje su pomogle oživjeti ovu uspomenu.
