Svima znano i prepoznatljivo nasmiješeno lice, uvijek pristupačan i spreman pomoći svakome – takav je profesor Radomir Jurić, u društvu odavno poznat kao Miro. Redovito ga se može vidjeti na kulturnim događanjima, bilo predavanjima, otvorenjima izložbi ili pak književnim večerima. U njegovom liku ogleda se jedna rijetka i autentična predanost u neumornom istraživanju i prenošenju znanja na druge, bilo kroz riječi, knjige ili arheološke nalaze.
Nedavno je ovom iznimnom arheologu za istraživanja biogradske i zadarske prošlosti dodijeljen Grb Grada Biograda, čime je još jednom odano priznanje njegovom trudu i doprinosu očuvanju kulturne baštine.
Njegova dugogodišnja posvećenost odavno je prepoznata i cijenjena, što potvrđuje i već ranija Nagrada za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva.
Profesor Jurić je tijekom svoje duge karijere napisao dvije knjige, koautor je triju drugih te jedne manje monografije, a njegovo ime pojavljuje se i u brojnim drugim stručnim izdanjima. Nadalje, objavio je desetke znanstvenih radova te više od dvjesto preglednih i stručnih članaka, uključujući prikaze, ocjene i ljetopise kulturnih događanja.
Sudjelovao je na brojnim domaćim, ali i međunarodnim skupovima, kongresima i simpozijima. Kao istraživač vodio je više od 50 arheoloških istraživanja, a 2013. godine izradio je monumentalnu doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zadru naslovljenu »Starohrvatski nakit u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od 7. do 11. stoljeća«.
Danas, unatoč umirovljenju, neumorno nastavlja raditi volonterski, bilo kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske Zadar, bilo u ulozi neizostavnog suradnika Arheološkog muzeja Zadar (AMZd), gdje je bio ravnatelj od 1987. do 2005. godine.
Također, zanimljivo je i vrijedno divljenja da tijekom Domovinskog rata nije napustio svoj rad niti jedan dan, već je, kao i uvijek, ostao vjeran svom životnom pozivu – očuvanju kulture.
Povodom nedavne počasti koja mu je dodijeljena, razgovarali smo s njim o njegovim studentskim danima, počecima karijere, arheološkim istraživanjima, ali i o pedagoškom radu, za koji kaže kako mu je posebno važan.
Prva arheološka istraživanja
Kada je 1969. godine upisao studij arheologije i povijesti umjetnosti na tadašnjem Filozofskom fakultetu Zadar, kaže kako je ta odluka bila djelomično potaknuta svjesnom, ali istodobno i nesvjesnom strašću prema starinama, koju je u potpunosti spoznao i razvio kroz studij.
Kako ističe, imao je sreću da se brzo uključio u razne aktivnosti AMZd-a, gdje je stekao neprocjenjivo iskustvo surađujući s tadašnjim uglednim arheolozima, poput profesora Batovića, Beloševića, Petriciolija, Medinija, Gabričevića i drugih – mnogi od njih, uključujući i akademika Matu Suića, potekli su upravo iz AMZd-a.
– Bila su to vremena u kojima je svaki susret s takvim ljudima značio jedno – priliku za učenje. Kao student sam se 1972. godine uključio u konzervatorske radove s profesorom Božidarom Darkom Vilharom.
Nakon diplomiranja odlučio sam se za konzervaciju jer mi je to toliko priraslo srcu kada sam kao student držao predmete u rukama, obrađivao ih, konzervirao, gledao, učio o njima, znajući da istodobno činim neko dobro djelo za te predmete koji će biti izloženi.
Posebno uzbudljivo bilo je pripremanje nove stalne izložbe u AMZd-u koja je obuhvaćala prapovijesnu zbirku koju je vodio moj profesor Šime Batović, koji je ranije postao i direktor Muzeja, dok je antičku zbirku vodio Boris Ilakovac, a srednjovjekovnu Janko Belošević.
To iskustvo je oblikovalo moj profesionalni put i produbilo moju strast prema arheologiji, priča profesor Jurić.
Prva arheološka istraživanja započeo je u Ninu tijekom studentskih dana, gdje je sudjelovao s jednom jugoslavensko-američkom ekipom, a glavni voditelj je bio akademik Mate Suić, uz još jednog američkog arheologa.
– Bilo je to iznimno iskustvo, osobito jer smo za svoj rad bili plaćeni po američkim standardima. Tada sam možda imao najveću dnevnicu u životu. Radili smo na iskopavanjima pored crkve sv. Križa i rimskog hrama – ja sam bio zadužen za radove na rimskom hramu.
Posebno mi je ostao u sjećanju profesor Slobodan Čače, tadašnji kustos Muzeja ninskih starina, kojem sam bio dodijeljen, a nakon diplome preuzeo sam vodstvo zbirke. Kao studenti smo uvijek učili slušajući naše profesore, nismo se nametali, nego smo pozorno pratili i postavljali pitanja na koja su oni uvijek ljubazno odgovarali.
Neki od nas su postali vrhunski stručnjaci, poput Smiljanića (zvani Hari), a neki i profesori emeritusi poput Nikole Jakšića. Svi smo se bavili srednjim vijekom, a temelj svih naših znanja bio je upravo AMZd, kao polazište za praksu i okosnica svih budućih istraživanja, prisjeća se Jurić.
Kao student početkom ’70-ih sjeća se vremena kad su svi studenti pozdravljali profesore, bez obzira jesu li im predavali ili ne. Skupovi su im bili prilike ne samo za učenje nego i za druženje, osobito s mlađim asistentima.
Redovito su posjećivali kazalište, a večeri poezije u Studentskom klubu posebno su ga privlačile, a Kalelarga je bila središnje mjesto susreta, ali i zaljubljivanja.
Tadašnji zadarski kulturni život počivao je na amaterskim kazališnim skupinama koje su činili studenti i profesori. Među njima su bili, primjerice, Luko Paljetak i Momčilo Popadić, Senka Paleka, Dragutin Herenda, te Pero Mioč.
Nemiran istraživački duh
– Posebno pamtim obnavljanje zadarskog amaterskog kazališta ’70-ih, gdje je profesor Šime Dunatov bio na čelu. Glumio sam u drami Ivana Raosa »Pod slijepom pjegom«. Sjećam se da su s nama nastupali i Šime Gržan i Đoko Raić.
Probe smo imali u prostorijama Matice hrvatske, a bilo je toliko hladno da nikad neću zaboraviti to, govori Jurić, sjedeći upravo u istoj prostoriji. Iako se nakon tog iskustva oprostio od glume, ostao je veliki ljubitelj kazališta, povezan sa stotinu glumaca i umjetnika.
Nezaboravan susret s Dobrišom Cesarićem ’78. godine ostao mu je posebno u sjećanju. Neposredno prije odlaska u ondašnju vojsku, tri je dana bio domaćin ovom velikom pjesniku, vodeći ga kroz Zadar, Nin, Novigrad i Islam Grčki.
– Cesarić se posebno zanimao za spomenike, čak se penjao na zvonik sv. Marije dok je bio u obnovi. U Islamu Grčkom, kod izvora Klokotuše, recitirao mi je »Teče, teče jedan slap«, dok je kraj bio prepun makova. Sjećam se tog lipnja kao da je jučer bilo.
U Novigradu smo jeli srdele, a u Ninu je nakon razgledavanja spomenika odlučio napisati razglednicu Miroslavu Krleži, a mene je zamolio da se potpišem, s osmijehom se prisjeća Jurić, dodavši kako je to bila jedina njegova posredna veza s ovim velikanom.
Vraćajući se na arheologiju, rekao je kako su njegovi prvi radovi bili vezani uz prapovijest, ali početkom ’80-ih situacija se mijenja te mu radno mjesto nameće srednji vijek kao glavni fokus.
U sklopu izložbe »Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas« u organizaciji Narodnog muzeja Zadar, AMZd-a i Zavičajnog muzeja Biograd obradio je srednjovjekovni nakit sve do 15. stoljeća.
Upravo tada započela je njegova ozbiljnija posvećenost istraživanju nakita, što je na kraju rezultiralo monumentalnom doktorskom disertacijom koja broji preko tisuću i sto stranica.
– Uvijek sam se radovao i uspjehu svojih kolega i kolegica, poticao ih na stručni i znanstveni rad i terenska istraživanja.
Trudim se konstantno i sam učiti, pa čak i sada dok razgovaram s vama, ističe ovaj svestrani profesor, koji u svojoj bibliografiji broji oko 370 radova i više od 50 istraživanja, pa kaže da ima pet života ne bih mogao sve to dovršiti.
Podijelio nam je i kako je nedavno bio u Crnoj Gori povodom obilježavanja 50. obljetnice završetka Njegoševog mauzoleja, kojeg je izradio Ivan Meštrović, dokazujući iznova kako njegov nemirni istraživački duh ne posustaje čak niti u mirovini.
Govoreći o istaknutim novijim arheološkim nalazima, ističe ono iz 2010. kada je vodio istraživanje u Caski, gdje se nalazi srednjovjekovna utvrda sv. Jurja s crkvom, dva kilometra nedaleko od Novalje, gdje su pronašli grob djevojčice koja je u trenutku smrti imala od osam do devet godina.
Tereni kao srž rada
– To je bilo nevjerojatno uzbuđenje, naši studenti s Odjela za turizam i komunikacijske znanosti bili su tada na praksi, među njima i naša Donata koja radi na recepciji AMZd-a, odmah smo osjetili da smo našli nešto iznimno.
Pronašli smo dvije prekrasne naušnice s jednom jagodom i jedan srebrni prsten iz prve polovice 10. stoljeća, a štoviše jednu pozlaćenu ogrlicu kakva nije zabilježena u hrvatskoj materijalnoj kulturi – riječ je o unikatu.
Poklopile su se arheološke i kemijske analize i potvrdile dataciju. Čak smo saznali od čega je djevojčica umrla, moguće od meningitisa ili još neke druge bolesti koja se prenosila preko ovaca. Rezultati s Instituta Ruđera Boškovića potvrdili su da je imala vunenu haljinu na koju je bila pričvršćena ta ogrlica.
Vidite koliko je važan interdisciplinarni rad. Nedavno smo imali u Novalji prezentaciju, gdje se oni zalažu da se naprave replike tog nakita.
Naš dokumentarist Ivan Čondić predstavio je jučer nešto što se dosad nije javljalo u arheologiji – strip-knjigu »Mala od Caske«, u kojoj osim činjenica donosi svoju interpretaciju, a ja sam govorio o arheologiji, priča Jurić, ističući kako Grad Novalja ima senzibilitet za kulturnu baštinu, jer da nije bilo njihove podrške, ne bi bilo niti tih istraživanja.
Terenska istraživanja bila su oduvijek srž njegovog rada te je sudjelovao na brojnim iskopavanjima od Nina, Zadra, pa do rimske Narone kod Metkovića, Udbine, otoka Visa te mnogim drugim mjestima, poput Bleda u Sloveniji.
– Znalo se dogoditi da kopamo danima i ne pronađemo ništa, ali i to je rezultat. No, bilo je trenutaka kada smo nailazili na pravo blago.
Primjerice, istraživanje na Relji u Zadru tijekom ’89-e i ’90-e mi je ostalo duboko u sjećanju – tijekom tih iskopavanja, na mjestu gdje je današnji Centar, spasili smo više od 15.000 arheoloških predmeta, uključujući 3.000 staklenih predmeta.
Zadar je, inače, poznat po najvećoj količini staklenih predmeta iz rimskog doba u ovom dijelu svijeta. Iz fundusa AMZd-a razvio se Muzej antičkog stakla, naglašava ovaj ugledni arheolog koji je koordinirao putujuću izložbu »Rimsko staklo iz Hrvatske« autora profesora Ive Fabića.
– Sjećam se izložbe u Rimu u Palazzo Barberini. Zamislite – dolazimo iz Zadra s rimskim staklom u pratnji zagrebačkih solista koji sviraju ozbiljnu glazbu, uključujući i talijanske kompozicije. To je bio poseban trenutak – pokazati da mi, koje su neki smatrali barbarima, donosimo kulturu i baštinu.
Putovali smo s tom izložbom i u Anconu, Torino, Veneciju (u poznatu biblioteku Marciana), pa sve do Lisabona, prisjeća se profesor Jurić, dodavši kako su kroz ratno razdoblje uspjeli održati brojne izložbe izvan Zadra, uključujući izložbu antičkog stakla iz Argyruntuma (Starigrad) diljem slovenskih gradova, ali i u Udinu u Italiji te u Zürichu Švicarskoj.
Naglašena pedagoška crta
Od 1987. do 2005. godine Radomir Jurić obnaša dužnost ravnatelja AMZd-a, ali kako priznaje, put do te pozicije nije bio lagan. Politika se uvijek nekako bavila s njim, a ne on s njom. Međutim, izabrana je tajnim glasanjem, a početak njegove ravnateljske karijere nagovijestio je izazove koji će uslijediti.
Na početku Domovinskog rata našao se na čelu kriznog stožera za zaštitu i spremanje kulturne baštine, preuzimajući odgovornost čak i prije nego što je novoosnovano ministarstvo donijelo službenu odluku.
– Muzej nije bio zatvoren niti jedan jedini dan, navodi Jurić, dodajući kako je bila neopisiva radost nakon završetka rata vratiti sve predmete na njihova izvorna mjesta, gdje se nalaze i danas.
O tome koliko je profesor Jurić predan kulturi svjedoči i činjenica da je svojedobno pisao članke, ali i sudjelovao u radijskoj prezentaciji istoga s novinarima iz Radio Zadra, pa je tako prije rata imao niz emisija kroz koje je nastojao educirati ljude.
Sudjelovao je i u tri od deset epizoda dokumentarne HRT-ove emisije »Zapisano u kostima« akademika Marija Šlausa. A trenutno kod njega budući turistički vodiči polažu predmet iz kulturno-umjetničkih spomenika.
– Ta naglašena pedagoška crta uvijek me pratila, i obično kažem da mi je najvažnija u životu moja kći Donata, naravno, obitelj, ali odmah nakon toga, nije to moja pusta arheologija i znanstveni radovi, nego rad s ljudima iIi prenošenje znanja studentima, učenicima i drugima, naglašava ovaj arheolog.
Zanimljivo je to što je i sam još kao student ’70-ih započeo voditi posjetitelje po Ninu, a u to vrijeme, kako kaže, nije bilo potrebno polagati ispite kao danas. Ubrzo je osjetio da ga rad s ljudima ispunjava i od tada pa sve do danas uživa u toj ulozi.
– Građani me slobodno mogu zaustaviti na ulici, u mom slučaju povući za rukav nije nepristojno. Uvijek me mogu pitati o prošlosti Zadra ili šire regije što ih zanima. Ako znam odgovor, reći ću im odmah, ako ne, pronaći ću odgovor i javiti im, govori ovaj erudit.
Rad s turističkim vodičima
Do umirovljenja 2016. godine radio je na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti, a kako naglašava, obrazovni i pedagoški aspekt arheologije je uvijek bio područje njegovog interesa, a jedan od njegovih pedagoških radova nosi naslov »Tko su posjetitelji Arheološkog muzeja Zadar?«, koji ga je dodatno motivirao za predavanja.
Tijekom ’80-ih je predavao u Centru UO Juraj Baraković, a za to je zaslužan tadašnji direktor AMZd-a i profesor Vinko Buble, koji je primijetio način na koji vodi i kakav kontakt ima s publikom, pa ga je pogurao da se okuša u tom smjeru.
– Predavao sam muzeologiju, iako smo imali samo jedan školski sat, za dvije godine sam učenike upoznao s najvažnijim svjetskim muzejima, kao i onim u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj i u Zadru.
U trećem razredu su znali voditi kroz AMZd, a u četvrtom kroz Zlato i srebro Zadra – dvije ključne institucije, kaže ovaj profesor, dodajući kako su mnogi od njegovih nekadašnjih učenika postali vrhunski znanstvenici i umjetnici.
Prisjetio se tako Josipa Zankija, čija se aktualna izložba može pogledati u Kneževoj palači, ali i profesora Uglešića, nekadašnjeg rektora Sveučilišta u Zadru, ili pak njegove supruge kojoj je isto predavao, kao i nizu drugih.
– Gdje god krenem, uvijek nailazim na nekog od svojih bivših učenika ili studenata. Htio bih naglasiti kako želim do kraja život biti koristan zadarskoj, ali i nacionalnoj kulturi, i zato me mogu svi zaustaviti i pitati.
To nije fraza, to je istina, a rad s turističkim vodičima mi je zaista drag, zaključuje profesor Jurić, čovjek čije će se ime zasigurno pamtiti.
Ali i on pamti druge, pa tako u njegovom sjećanju nerijetko oživljavaju i drugi velikani o kojima rado priča, od Dragutina Tadijanovića, Jure Kaštelana do Ivana Aralice, a susret s njim opisuje kao nešto posebno – zajedno su ispitivali maturante.
Pritom je istaknuo kako je Aralica bio prvi student koji je upisao tadašnji Filozofski fakultet u Zadru, te ujedno prvi koji je diplomirao.
– Budući da je Aralica bio povezan s Hrvatskim proljećem, to mu je donijelo i neke političke posljedice. Evo, upravo u Ogranku Matice hrvatske Zadar radimo na zbirci dokumenata o Hrvatskom proljeću u Zadru, i nadamo se da ćemo to objaviti do kraja godine, otkriva nam Jurić, koji je od 2018. godine predsjednik Ogranka.
Izvor: Zadarski list
