Kada je Knjaz dolazio raditi serijal o Maratonu lađa nije za vodiča uzeo nekoga od jakih snaga metkovske politike. Uzeo je našeg sugovornika. Evo zašto:

Donosimo vam priču s komunalnim radnikom iz Metkovića koji je ovoga ljeta ugostio Knjaza i njegovu televizijsku ekipu. Dotakli smo se neizostavne teme Hajduka, pričao nam je kako je bilo ugostiti tvorca serijala “Najveće svjetske fešte” i je li zadovoljan metkovskom (ne)kulturom odlaganja smeća. Rekao nam je, i to otvoreno, što misli hoćemo li nakon 2020. plaćati još veće račune za odvoz otpada… Da se danas neki humorist nađe pisati stvarnost velomišćanskih likova i da mora na volej nabaciti redatelju scenu sličnu onoj koju je Smoje nabacio Joakimu Marušiću u Velome Mistu, u kojoj Svitlost i Visost idu u vižite bolesnome Vici, scena bi izgledala potpuno drugačije. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih snimajući kultnu seriju, gore spomenuti scenarist i redatelj, su se vratili u daleku 1926. godinu. Prošlo je 14 dana od Nove Godine i zabrinuti komunalni radnici idu vidjeti što je s njihovim dobrim poteštatom

Da ih nazovemo trolistom komunalnih kraljeva, nedostajao je Netjak koji je otišao na selo u posjet rodbini. No, i bez trećega, scena je izgledala upečatljivo. Bolesni Vice ugošćuje najniže rangirane gradske zaposlenike, picaferaja i škovacina. Oni mu donose darove koje na kraju sami pojedu i popiju. U današnjoj stvarnosti karakterizacija istih likova, prateći izvrnutu zbilju u kojoj živimo, bila bi potpuno drugačija. Danas, na čelnim mjestima sjede ljudi koji slažu pršute po čelima, koji su više o’ pšenice, o’ vinograda, o’ stoke i svega onoga što je Strikan u zdravici bolesnome Vici nabrajao a Svitlost ga ispravljao kako načelnik nije od težačkih i pastirskih rabota već o’ libri… Kako se od spomenute 1926. pa do danas sve u našem društvu preokrenulo tako ni škovacini nisu kao što su nekad bili. Jednoga smo takvoga uhvatili, ne u Velome mistu, već u nešto manjemu, koje broji tek 15 000 stanovnika. Protagonist naše priče dolazi iz Metkovića i ruši sve stereotipe Smojinoga lika. Kada je Knjaz dolazio raditi serijal o Maratonu lađa nije za vodiča uzeo nekoga od jakih snaga metkovske politike, znajući valjda da se i u manjim mjestima sve izokrenulo. Bio je valjda svjestan, misli li snimiti nešto suvislo, zanimljivo i iskreno da pravog sugovornika neće naći na brodu u koji se za vrijeme trke ukrca sva elita Neretvanske doline i njihovi gosti, stoga je njegov vodič bio upravo naš sugovornik Tomislav Prusac Šlapa. Mi smo imali čast da ga za posjeta Splitu ugostimo u bastionu Getana, u kafiću “Na Kantunu”.

Šlapa, predstavi se u nekoliko rečenica splitskom čitateljstvu. Dosta toga te veže za grad pod Marjanom?

– Je, osim što imam prijatelje i kumove u Splitu, veliki sam navijač Hajduka. Svi mi iz Dalmacije gravitiramo Splitu. Bilo da ideš nesrećom u bolnicu ili da tražiš sreću na Poljudu…

Onda nažalost imaš malo razloga za sreću kad dolaziš u Split?

– Sad se ti šališ, ali Hajduk je puno više od trenutne situacije u klubu, ja se kao i ti nadam da će se vratiti na stare staze. Klub koji je nekad gazio u Europi, koji je velikom Manchesteru zabio 6 komada a danas se trese pred nekom Goricom nije baš neki izvor sreće, ali svi se nadamo da će biti bolje. Korpus lojalnih navijača koji ima malo koji klub na svijetu.

Koja ti je najdraža na Poljudu?

– Ona sa Schalkeom, neka smo izgubili ali ona atmosfera je bila nezaboravna… Danas slabo idem na utakmice, imam obitelj tako da su tu sve one obaveze koje se za obitelj vežu ali i dalje se Hajduk gleda, samo na televiziji.

Ugostio si sa svojom ekipom Knjaza, na kraju se nije ukrcao na brod kojim se vozi politički vrh za vrijeme utrke, odabrao je biti dio običnih navijača…?

– Da je htio sjediti kraj Bandića valjda bi ostao kući, mislim da je dobro odabrao. Dojmovi nas Neretvana o snimljenoj epizodi su odlični, takve stvari populariziraju naš kraj. Ja sam u veslanju i na Maratonu od samih početaka, bilo je logično da je uzeo nekoga od nas za vodiča.

Kakav je Knjaz?

– Veliki profesionalac i veliki veseljak. Gušt je bilo ugostit takvog čovjeka.

Razlog našeg razgovora je poruka koju si mi poslao kada si pročitao da kamioni za smeće stvaraju gužve u prometu i kako se vozači na njih bune.

– Je, sam kamion ne radi problem, netko radi na njemu, utovara smeće, netko ga vozi. Htio sam da se zna kako je to naporan posao, nije fer da trubiš nekome tko kupi tvoje smeće i tko ti mjesto radi urednijim. Često se obavlja posao u ulicama koje nisu adekvatne za kamione, mi pričamo o nekim europskim normativima a infrastruktura nam je nikakva.

Prije nego išta krenemo pričati kaži nam kako to da si završio u smećarima?

– Svašta sam radio dok se nisam slučajno uhvatio ovoga posla, bio sam konobar, radnik na industrijskoj traci, radio sam u Hrvatskim šumama, bauštelio, čak sam bio i poduzetnik, kako je to danas “kulerski” naglasiti. Radim čestit i težak posao, to ako aludiraš na to da su mogli neki drugi, koji su na visokim pozicijama, biti na mome mjestu, to neću komentirati. Tako, kad već pišeš, bar eto razbij mit da su moderni smećari ljudi s četiri razreda osnovne škole.

Jesi zadovoljan poslom?

– Danas je čovjek zadovoljan kada ima posao. Radim u manjem gradu, imamo dva kamiona, 6 djelatnika na terenu, radi se 6 dana u tjednu. Imamo nedjelju slobodnu, Božić i Novu Godinu. Krenemo raditi u 4 ujutro pa dok sve ne završimo. To ti je u idealnim uvjetima negdje do podne. Ako imamo kvarove na autima, isto se radi, pa dok sve ne pokupimo. Jednom smo prilikom radili 14 sati u komadu, imali smo kvar na oba kamiona….

Kiša, sunce, tebi je sve isto?

– Nema odgode, bez obzira na vremenske uvjete se radi. Kiša, snijeg, led, sunce, nama je sve isto, mi smo tu da pokupimo smeće. Kiša je najgora za ljude jer nema te opreme koja te može 100 posto zaštititi od nje. Budeš mokar oko nekih doba sigurno. Led je najgori za kamione, smrznu se senzori, kojih na kamionu ima bezbroj, smrzne se ulje pa hidraulika ne radi… Gubi se minimalno pola sata svako jutro dok se sve to zagrije i dok ne proradi… U Metkoviću kao i u Splitu imaš problem s parkingom, tako dok ne svane imaš nepropisno parkiranih vozila i ona nam usporavaju posao… Onda nas na koncu hvata i ona gužva kada ljudi odlaze na posao, pa su nervozni, kasne, trube… Tako kad sam čuo da se vaši u Splitu i oko Splita bune na kamione odmah sam vidio sličnu situaciju koja je u nas. Mi pričamo o zelenim otocima a kultura življenja nam je ispod svake razine.

Kada pričaš o kulturi življenja reci nam kakva je kultura odlaganja otpada u Metkoviću?

– A vjerojatno slična kao i u Splitu, to je priča za sebe, više je smeća oko kontejnera nego u njemu, nađeš smeće u kantama za papir ili za plastiku. Kod nas velika većina ljudi nije svjesna važnosti sortiranja otpada. Kada nas se sve skupa krene lupati po džepovima, možda ćemo se dozvati pameti…

U Splitu su povećali cijene odvoza drastično, kakva je situacija kod vas?

– Objasnit ću ti zašto je povećanje cijene nužno, ali daj da se taknem našeg najvećeg problema, to je naš mentalitet. Pitao si za kulturu odlaganja, mene interesira kako naši ljudi kada odu vani u Švedsku, Njemačku ili negdje drugdje brzo pokupe norme koje su tamo pa znaju što je reciklaža i ulična higijena… Ne bacaju ništa po ulici, ne stavljaju različiti otpad u istu vreću. Naš će nam se nemar razbiti o glavu i doći na naplatu prije ili kasnije. Trenutno povećanje cijena otpada je nužno, ali sav taj novac ne treba završiti u džepovima onih koji su na pozicijama da ga usmjeravaju. Ako budemo odgovorni i pametni i ako se taj prikupljeni novac uloži u materijalnotehnička sredstva i ljude, ako se otvore reciklažna dvorišta, sortirnice, kompostane, doći ćemo do toga da će nam smeće postati izvor prihoda i da bi se na odvoz trebalo trošiti minimalno sredstava jer bi proces trebao biti samoodrživ.

Što očekuješ da će se dogoditi 1. 1. 2020., ovo je datum kojega se svi spominju kada pričamo o zbrinjavanju otpada?

– Mislim da će se dogoditi penali koje će građani plaćati i to sve zbog nesposobnosti onih koji nisu bili kadri implementirati ono što smo potpisali i što smo se obvezali. Teško da će veliki gradovi tipa Zagreba i Splita uspjeti reciklirati 50 posto otpada do navedenog datuma, tako ako misliš da je današnja cijena odvoza skupa čekaj iduću godinu kada nesposobnost nadređenih dođe na naplatu…

Neke zemlje su pokazale da je otpad vrijedna sirovina…

– Švedska toliko reciklira da je primorana uvoziti otpad iz Rumunjske i Mađarske. Oni otpad koriste u toplanama kao sirovinu. Skandinavske zemlje su dobri primjeri, samo to je ono o čemu sam ti već pričao, stvar je mentaliteta. Pođi po našim selima, tamo ljudi bacaju smeće gdje stignu, navikli su na divlje deponije… I od toga ti proizlazi ono da se onda i u gradu ne baca u kontejnere nego kraj i po ulici i da se ne sortira i da se svoj otpad samo prebaci na drugoga i na teret zajednice…

Ima li pozitivnih primjera u nas?

– Imaš na Krku i u Čakovcu. Oni su se uhvatili ukoštac s otpadom na vrijeme i ljudi su educirani, kako oni koji su na pozicijama tako i mještani koji se odgovorno odnose prema okolišu. Ja mislim da se na ovo ne bi trebalo gledati kao na kakvo natjecanje, već moramo svi stati za isti štap i ponašati se odgovorno. Dobro je da nas Europa stiska na ovome planu, ovaj proces koji smo se obavezali implementirati je nešto što radimo za budućnost, za djecu i unuke… Ljudi moraju shvatiti da kada bace kesu u kontejner ona ne nestane sama od sebe, ona završi negdje. Sad hoće li to biti deponij tipa vaš stari Karepovac ili ćemo iz te kese minimalno izdvojiti 50 ili 60 posto iskoristivog materijala i ponovno ga upotrijebiti to je na nama.

Svojom pričom rušiš sve stereotipe o smećarima, možda bi nam bilo bolje da se odgovorni koji put dignu s tobom prije zore i popenju na kamion, možda bi ozbiljnije shvatili svoju ulogu i uhvatili se posla kako bi na koncu reciklaža koju spominješ krenula što prije?

– Mene stereotipi ne diraju, kao što ne mislim da je netko u odijelu vrjedniji od onoga u trlišu. Ta podjela na male i velike ljude i na ovakve ili onakve poslove me ne interesira. Svatko onaj koji radi odgovorno svoj posao zaslužuje divljenje. Kod nas je problem što ljudi više ne percipiraju lopova kao nekoga tko navuče maskirnu kapu jer je najveći lopovluk kod nas upravo u odijelima. Na svima koji su na visokim pozicijama i u finim odijelima je da odrade svoj posao kako građani ne bi plaćali nepotrebno ono za što nisu krivi, ako pričamo o reciklaži…

Nadodaj točku za kraj?

– Nema puno mudrovanja i nema puno kuknjave, stavimo stvari na prava mjesta. Želim da moja obitelj i ja živimo u uređenom društvu i uređenoj državi, gdje se točno zna tko što radi i tko je za što odgovoran. Želim znati svoja prava i svoje obaveze, to je društvo koje nam želim svima, to je Hrvatska koju želim, sve ostalo što nam plasiraju je politikantstvo i prebacivanje odgovornosti koje na koncu svi mi ni krivi ni dužni platimo…* piše dalmacijadanas.hr