Oberndorf, alpsko selce u blizini Salzburga s tek nekoliko kućeraka i crkvicom sv. Nikole u svome središtu do koje vodi prtina nastala probijanjem seljana kroz svježe napadani snijeg. Badnjak je 1818. godine i u noći u kojoj se jedino mogu čuti pahulje koje dodiruju tlo i koraci koji hode na polnoćku svojim je pianissimom odjeknula najljepša i, prema mnogima, najbožićnija pjesma koja je u ovih dvjesto godina svoga postojanja prevedena na više od tristo jezika.

Munjevit uspjeh

U vrijeme kada su se diljem Europe još uvijek osjećale posljedice velikih Napoleonskih ratova (1803. - 1815.) ljudi su vapili za nečim što će im pružiti mir i nadu. Kao svećenik, Joseph Mohr tada nije mogao dati puno više od svojih riječi. Obojena gotovo propovjedničkim bojama, na papiru je oživljena 1816. godine u obliku poeme koja je dvije godine kasnije ušuškana u melodiju za koju danas ne postoji kutak u svemiru koji nije čuo za nju, a koju potpisuje crkveni orguljaš Franz Guber. Gotovo da je uglazbljena tehnikom koju bismo danas u svijetu popularne kulture nazvali "jam session". Naime, u vrijeme kada je gitara bila instrument za pub, unesena je u crkvu kako bi stvorila melodiju za dva solista i zbor.

Zašto se to dogodilo, malo je odgovora koji nisu legenda. Jedan od takvih je i onaj da su Mohr i Guber bili osuđeni na "kavanski" instrument zašto što je, ni manje ni više, miš pojeo orguljaški mijeh. Istina je zapravo da su orgulje bile svirljive, ali pomalo raštimane i time nedostojne Badnje večeri. S druge pak strane dvojac Mohr i Guber htio je odsvirati svoj prvijenac ispred, a nipošto iza publike, zbog čega se doista i mogu smatrati pretečama jam glazbenika. Vjeruje se da je iz Oberndorfa pjesmu prvi u svijet iznio upravo Carl Mauracher, graditelj orgulja u crkvi sv. Nikole, koji je nedugo nakon premijerne izvedbe došao u crkvu kako bi popravio svoj instrument. Popravio je "mišju štetu" i s partiturama otišao u svoj rodni Tirol gdje se pjesma brzinom munje zakačila za ljudska srca. Tirol je u to vrijeme bio dom mnogim trgovačkim obiteljima koje su na svojim putovanjima, onako usput, dijelile glazbeni ponos svoga kraja. Dakako, veliku su ulogu u širenju poruke mira preko "Tihe noći" odigrali i katolički i protestantski svećenici, ali za popularizaciju pjesme i izvan crkvenih okvira svakako su zaslužniji laici. Jedna od tirolskih glazbeno-trgovačkih trupa bila je i obitelj Strasser iz Leipziga. Pjesma je uskoro dobila i svoje tiskano izdanje u pjesmarici "Četiri autentične tirolske pjesme" ("Vier ächte Tyroler Lieder").

U srži pjesme želja je za spokojem i poruka je mira. Zapravo, da nije uglazbljena za Badnju večer i da se kontekst nije povezao s kršćanskom tradicijom, "Tiha noć" savršeno bi funkcionirala i kao pacifistička pjesma sama za sebe. Mirnoću i nježnost kojom je pjesma obavijena, a zbog kojih na neki način djeluje kao sedativ umornim i preplašenim ljudskim dušama, prepoznali su i vojnici u Prvom svjetskom ratu. Pjesma je 1914. godine pokazala koliku moć ima. Naime, tek pet mjeseci nakon početka rata dogodilo se pravo malo božićno čudo. Nijemci s jedne i Francuzi i Englezi s druge strane privremeno su prekinuli vatru da bi se našli na ničijoj zemlji i postavili božićno drvce kao znak mira. Božićnu atmosferu upotpunili su unisonom izvedbom "Tihe noći" koju je svatko pjevao na svome materinskome jeziku. Da postoji veza između Božića i želje i potrebe za mirom uvidio je u suvremenom dobu i John Lennon svojom pjesmom "Happy Xmas (War is Over)". Više od glazbe Međutim, kada je riječ o nedvojbeno najvećem božićnom hitu, gotovo da nema umjetnika koji ovu pjesmu nije uvrstio na svoj repertoar. Svakako su jedne od najznačajnijih obrada ona Paula Robesona iz 1938., Elvisa Presleya iz 1957., Andyja Williamsa iz 1963., a u nešto recentnijoj povijesti vrijedi spomenuti Boyz II Men (1993.), Mariah Carey (1994.), Enyju (1997.), Tri tenora (1999.), Bečke dječake (2007) ili Andreu Bocellija (2009). Pjesma je to koja je u povodu svoje dvjestote obljetnice nastanka doživjela da se po njoj, ali i o njoj snimi i mjuzikl. Premijerno je izveden u studenome u Felsenreitschule teatru u Salzburgu, a dašak Broadwaya koji je došao u Austriju zasigurno se može pripisati Johnu Debneyu, skladatelju koji potpisuje i glazbu za filmove poput "Sin Cityja", "Ledenoga doba" ili "Knjige o džungli". Pisanje scenarija za mjuzikl pripalo je Michaelu Weineru, Alanu Zacharyju i Siedahu Garrettu, koji je, između ostaloga, napisao i Jacksonov hit "Man in the Mirror". Režiju potpisuje Hannah Friedman, a produkcija se odvila pod budnim okom Andreasa Gergena koji odgovoran i za uspješni mjuzikl "Moje pjesme, moji snovi", koji je svoju premijeru doživio na istim daskama kao i "Tiha noć". Osim mjuzikla, u čast velikom jubilarnom rođendanu Austrijanci su pokazali kako ta pjesma nadilazi granice glazbe te da je itekako prenosiva u druge oblike umjetnosti.

Tako je na ljeto otvorena izložba "200 godine Tihe noći - austrijska poruka mira svijetu" u čijoj je realizaciji sudjelovalo čak devet muzeja. Ljubitelji umjetnosti, ali još više božićnoga duha koji se krije u "Tihoj noći", koji se nađu u Salzburgu, Arnsdorfu, Oberndorfu, Halleinu, Wargrainu, Lungau, Hochburg-Achu ili Fügenu, mogu uživati, i to sve do veljače, u brojnim eksponatima i radovima koji i vizualno šalju poruke najvećega božićnoga evergrina. piše Večernji list.